Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.
Autor: Dr. Zuhdija Adilović
zuhdiAjvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznaneđen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju su poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napravati detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!

Izvor: http://zuhdijaadilovic.com

Komentari

komentara