Bosanskim rijekama ne teče samo voda

Stotinama godina daleko si. Očima ne dohvatljiv je tvoj trag. Više ne prolazim onim ulicama kojima si me za ručicu vodio i na svako moje znatiželjno pitanje po nekoliko puta s ljubavlju odgovorio. Ne mogu proći više onim sokakom i gledati svaku kuću na pola srušenu, jer njenih stanara nema.

Piše: Senija Braković

pismaOna plodna zemlja oko kuća je prekrivena krvlju hrabrih i velikih boraca. Svake godine u proljeće kada se snijeg otopi iscvate iznova osam hiljada tri stotine sedamdeset i dvije  modro crvene ruže. Njihov miris se osjeti nadaleko. Osjeti  ga uplakana djevojčica tamo u dalekoj tuđoj zemlji  koju je rodbina odvela da ne gleda razbacana tijela svojih roditelja i braće. Osjeti ga i onaj krvnik koji je mislio da ih više nikada neće biti. Ubija ga to što se svake godine broj tih ruža povećava i guši ga taj miris. Nije znao on da Bosna nikada neće nestati, sve dok  Jedan ne pretvori planetu u prah. Da Bosanci neće sjediti skrštenih ruku i gledati kako se on iživljava na sestrama njihovim. Bosna je bila i biće zemlja svih onih koji su u njoj, a i onih koji su izvan nje. Jer oni je u srcu nose i svoj život za nju daju.

Okružena je Bosna rijekama nade i uspjeha. Rijekama ljubavi koje teku iz srca Bosanaca. Onu Drinu, Savu, Unu, Vrbas, Bosnu, Ukrinu, Neretvu, ne čine samo kapi vode tako divnim i lijepim. Kroz njih teče krv Bosanaca koji je sačuvaše od propasti. Teku njima i suze majke koja dade svoga heroja za onu iscvjetalu ružu.  Nije ni ona mala curica znala šta je čeka. Učili su je njeni da je život popu onog iz knjige bajki što joj je Osman amidža donijeo za Bajram. Pod tom mišlju je ogorčeno gledala drugačiju stvarnost. Svijet se pretvorio preko noći u horor film što su ga babo i mama gledali kada djeca odu spavati. Nikada im se nije dalo vidjeti ga. Ali se desilo da ga prožive.

Da igraju ulogu žrtve u njemu. To je bio stvarni film gdje se ranjenici i žrtve rata nikada više ni u jednom filmu nisu pojavile. Sada leže na onoj zelenoj poljani ispod onih čisto bijelih nišana i čekaju. Čekaju dan kada će ih Uzvišeni proživjeti i uvesti u bašte mirisne. Gledaju oni svoju zemlju i ne kaju se što su svoj život za nju dali.

„O oče moj“, iznad mezara je stajala sada već odrasla žena sa bebom u naramku. „Dovela sam ti unuku tvoju, ovo malo nevino čedo. Ona ne zna ni ko si ni od kud si tu sada. Ali znam ja, oče. Dobro se sjećam onog dana i nikada ga neću zaboraviti. Svaku večer  u snu mi se javljaš i baš kad pođem da te zadnji put zagrlim nestaneš. Samo se svjetlost ukaže i nema te.

Ovo moje sunce,  ispod oblaka tame koja se navije nad mojim mislima, daje mi snagu. Ona me razveseli svaki puta iznova. Natjera me da vjerujem u bolji život. Da se prisjetim što je radost. Kada poraste, oče, sve ću da joj ispričam. Ako ti jednom dođe djevojka onakva kakvu si mene zadnji puta vidjeo, znaj da je to Sumejja. Ako mene ne bude tu ne zamjeri. Teško mi je gledati u ovu tišinu i čekati kad ćeš mi se javiti. Nisam više tako jaka kao nekada. Oprosti mi oče, ali svaki put kada dođem ovdje dugo se opirem doći do tebe. Nije mi lahko. Majku još nisam posjetila. Ona ne zna još da imam ovu malu curicu. Tebi sam sada rekla i prenesi joj molim te.

Pitaj majku hoće li mi halaliti. Jer bojim se ako odem  njoj, da ću vam se u potpunosti pridružiti. A kome će onda ostati moja Sumejja. Ne želim da ona ima sudbinu moju.“- navirali su valovi suza i s prekidom je završavala svoj govor. Zajecala je i više nije mogla progovoriti. Mala Sumejja ju je začuđeno gledala, a crvena ruža pored nišana je posljedni put onako jako zamirisala. Azra se zauvijek vratila svojim roditeljima. Sada Sumejja svaki dan obilazi svog djeda i nenu koje nikada nije upoznala i majku koju nije imala kada joj je bila najpotrebnija. Sumejja je ispunila želju svoje majke i sada je u bijelom mantilu koji je samo omotač njenog znanja i sposobnosti.

A ljubav njene majke još uvijek je prati i ona je iznova osjeti svježijom svako jutro kada vesela i razdragana krene na svoj posao. Dok prolazi pored rijeke sagne se i opere svoje ruke misleći da će tako pomilovati sve one koji se izboriše da ona bude ono što jeste.  „Ista si Azra rahmetli“- to su riječi njenog oca koji uživa u brizi svoje kćerke jedinice i još uvijek čeka dan kada će vidjeti svoju Azru i poletjeti joj u zagrljaj. I eto tako, putniče, kreneš li dalje stazama bijelih ljiljana vidjet ćeš da te prate kapi sa izvora rijeka koje te hlade u toplim danima, a griju srce ljubavlju i mirom. Znaj da koračaš po ćilimima Bosne, one Bosne o kojoj si možda nekada čuo da postoji tamo negdje. Sada si tu. Slobodno možeš hoditi bez straha. Ponosno i otmjeno. Za nju su se borili heroji njeni koji i sada, iako već dugo pokopani, čuvaju svoju domovinu.

Štite je i ne dozvoljavaju da padne. Mnogi njeni sinovi sebe su dali da bi ona i sada cvjetala i da bi se njen miris nadaleko osjetio. Ostavili su majke, sestre, supruge i djecu, krenuvši na put bez povratka. Ali rodila je bosanska majka još heroja. Kupala ih vodom iz bosanskih rijeka, hranila plodovima njenih bašta, odgojila je majka čovjeka u duši spremnog da stane na kapiju i čvrsto čuva bosansku avliju.

Za www.islam-islam.com – Piše: Senija Braković

Komentari

komentara