Dr. Qaradawi: Prioritet stupova nad ograncima

Autor: Prof. dr. Jusuf el-Qaradawi
Prvo čemu se, u oblasti šerijatskih naredbi, mora dati prednost jesu stupovi islama.

Pod davanjem prednosti stupovima mislimo na davanje prioriteta onome što je vezano za vjeru u Uzvišenog Allaha, Njegovu jednoću, Njegove meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan, a to su temelji islama, kao što ih je pojasnio Časni Kur’an.

Uzvišeni Allah kaže: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike.”[1]

Uzvišeni kaže: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi ne izdvajamo ni jed­nog od poslanika Njegovih. I oni govore, čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”[2]

Uzvišeni kaže: „A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.”[3]

Vjeru u sudbinu ajeti spominju u kontekstu akideta, zato što je ona sastavni dio vjere u Uzvišenog Allaha, Njegovu savršenost, Nje­govo sveobuhvamo znanje, univerzalnu volju i moć koja se ostvaruje.

Akida (vjera) je stup, a Šerijat (zakonodavstvo) njegov ogranak. Vjera je temelj, a djelo njegov ogranak.

Ne želimo ulaziti u teološku polemiku u vezi s pitanjem veze između djela i vjere. Da li je ono njegov dio ili plod, njegov uzrok ili dokaz njegove cjelovitosti?

lstinska vjera mora rezultirati dobrim djelom i ta djela, radilo se o izvršavanju naređenog ili izbjegavanju zabranjenog, bivaju vrijednim shodno veličini i čvrstini te vjere.

Djelo koje nije zasnovano na ispravnoj vjeri nema nikakvu vrijednost kod Allaha i Kur’an ga je ovako opisao: „A djela su nevjernika kao fatamorgana u pustinji, u kojoj žedan vidi vodu, a kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo svodi račune.”[4]

Eto, zato se pridaje veća pažnja i daje prioritet ispravljanju uvjerenja, predavanju vjeri u samo jednog Boga, progonu idolatrije i praznovjerja, produbljivanju imanskih korijena u srcu, sve dok njegovo vjerovanje ne da plodove i dok riječi iskrene vjere (tevhida): Samo je Allah Bog ne postanu stvarnost u duši i svjetlost u životu koja odagnaje tmine misli i tmine nemorala.

Istraživač Ibn Kajjim rekao je: „Znaj da izreka La ilahe illeilah odagnaje maglu i oblake grijeha, onoliko koliko su oni snažni i slabi. Ona ima svoju svjetlost čiji se nosioci međusobno, shodno snazi i slabosti, toliko razlikuju da ti stepeni nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu.“

Tako među ljudima ima onih u čijem srcu su te riječi zasjale po­put sunca. Ima i onih u čijem srcu su zaiskrile kao plamteća zvijezda.

Ima ih u kojima su te riječi zasjale kao ogromna buktinja, i drugih u čijim srcima su zablistale kao velika lampa, a i onih u kojima one svijetle poput nejakog fenjera.

Zato de se te svjetlosti pojaviti i na Sudnjem danu s njihove desne strane i ispred njih, srazmjerno snazi ovih riječi u njihovim srcima i shodno njihovoj refleksiji na spoznaju i djelo, saznanje i stanje.

I kada god ojača svjetlost tih riječi, ona spali sumnje i strasti, srazmjerno snazi te svjetlosti, tako da katkada izrasta u snagu pred kojom ne ostaje ni sumnja, ni strast, ni grijeh, a da ih ne splali. U takvom je stanju onaj ko je iskren u svojoj vjeri i ko nikada Allahu nije nikoga i ništa ravnim smatrao.

Ko to spozna, razumio je riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Allah je vatri zabranio da prži onoga ko je izrekao: La ilahe illellah, želeći time Allahovo Lice“, kao i njegove riječi: „Neće u vatru ući onaj ko kaže: La ilahe illellah“, i sve hadise koji se u tome smislu prenose, a mnogim ljudima su nerazumljivi. Tako su jedni razumjeli da su ti hadisi derogirani, drugi da su izrečeni prije naredbi, zabrana i uspostavljanja Šerijata, treći da se odnose na vatru idolopoklonika i nevjernika, a neki su ulazak u vatru prokomentirali kao vječni boravak te su rekli da je značenje tih riječi „Neće u njemu vječno ostati.“

A Poslanik, s.a.v.s., koji dolazi s Šerijatom, nije učinio da se to postigne samo pukim izgovaranjem riječi. I to je nespojivo s općepoznatim u islamu. Nužna je riječ srca i riječ jezika. A riječ srca sadrži: razumijevanje tih riječi, njihovo potvrđivanje, spoznaju božanske suštine, koja se nikome osim Allahu ne pripisuje, jer je samo Njemu svojstvena, i koja se nikome drugome ne može pripisati. Sva ova značenja jesu u srcu i ta spoznaja, čvrsto uvjerenje i stanje, sprečavaju onoga ko ih izrekne da uđe u vatru.

Onaj ko te riječi kaže, zanemarujući njihova značenja, koji odbija da ih shvati, čije srce nije u suglasju s njegovim jezikom, koji nije shvatio veličlnu tih riječi i njihovu bit, a od njih željno očekuje nagradu, od njegovih grijeha biće izbrisano onoliko koliko te riječi budu prisutne u njegovom srcu. Jer djela se ne vrednuju prema njihovim oblicima niti prema njihovoj broinosti, nego shodno njihovoj srčanoj vrijednosti. Tako se dva djela mogu učiniti na jedan te isti način, a da razlika među njima bude kao između neba i Zemlje, i dva čovjeka mogu stajati u istom safu, a da razlika između njihovih namaza bude kao između neba i Zemlje.“[5]

Izvor: Razumijevanje prioriteta, Prof. dr. Jusuf el-Qaradawi

Priredio: Adnan E. Čolo

Bilješke:
[1] El-Bekare, 177.

[2] El-Bekare, 285.

[3] En-Nisa’ 136.

[4] En-Nur, 39.

[5] Medaridžus-salikin; 1/329-331.

Komentari

komentara