Izvedite me iz očevog ogrtača!

Pričao mi je o svojoj čvrstoj odluci da se prebaci uz srednje škole koju je pohađao u drugu koja je bila daleko od njegove kuće, a kada sam ga upitao za razlog, ljutito je odgovorio da se profesori i uposlenici te škole prema njemu drugačije ponašajujer je ”nečiji sin” i ne pomažu mu da izgrađuje svoju ličnost kako to on ustvari želi. Jedsnostano, želi da pređe u drugu školu gdje ga niko ne zna, gdje ga očevo ime neće vezati kao okov i u stpu pratiti.

selam el avdaKada se malo izdigneš u društvu, primjetiš poglede koji ti govore: ”Njemu ćemo posvetiti posebnu pažnju kako bi njegov otac bio zadovoljan”, ali ukoliko ne budeš uspješan, onda, iza leđa čuješ kako svi ponavljaju: ”Vatra iza sebe ostavlja samo pepeo.”

Ja sam oba slučaja povrijeđen i skrhan.

Ako se u razredu nasmijem svom prijatelju, učitelj me kritizira: ” Tako se ponašaš a ti si sin tog i tog! Sram te bilo!”

Ljudi oko mene oblače mi odjeću koja nije po mojoj mjeri.

Ja sam samostalno biće, posebna ličnost, osoba koja ima svoja razmišljanja, ambicije, nedovoljno iskustvo koje ima potrebu za više prakse i da samo otkriva šta je pogrešno, a šta ispravno.

Imam potrebu da povičem na ljude oko sebe: ”Izvadite me iz očevog kaputa!”

Osjećam da sam najpotpuniji kada se ponašam onako spontano, bez osvrtanja desno i lijevo, bez dugih analiza i studija kakav će biti kontraefekat svega što uradim.

Ako pogriješim želim da budem kažnjen zbog te greške jer sam pogriješio, a ne da mi, zbog moga oca, budu izrečeni samo ukor i kritika.

A kada nešto dobro uradim, želim da za to dobijem nagradu jer sam dobro uradio. Ne želim da se dobro pripisuje mom ocu ili mojoj porodici.

Ne želim da poričem dobru zemlju na kojoj sam odrastao, niti sa negiram ljepotu srca koja su vodila brigu o meni u djetinjstvu. Napunio sam osamnaest godina i smatram da sam spreman sam snosim odgovornost za sebe.

Ponekad mi se neko obraća indirektno mi svojim ponašanjem sugerirajući kako misli da je takav način obraćanja svojstven samo njemu, a ja znam da mi se moj amidžić, moj učitelj u školi, tečić, otac mog prijatelja, imam džamije, policajac koji me zaustavio kada sam napravio prekršaj, i mnogi drugi koji se ne sjećam – obraćaju na isti način.

Na ovakav se način odnose prema meni isto kao da ja to ne zaslužujem  da se prema meni ponaša kao prema samostalnom i jedinstvenom biću koje ima svoja građanska prava i dužnosti i materijalne obaveze,koje ima obaveze prema Allahu, kao prema ličnosti koja se razlikuje od drugih, pa čak i od svojih roditelja.

Ako se povedem za prohtjevima, ili namjerno pogriješim u nečemu, ili napravim neki prekršaj, to je moja odluka i nadam se da me drugi, svojim stalnim spominjanjem i podsjećanjem na mog oca i porijeklo, neće natjerati i izrevoltirati da to ponovo uradim.

Izvor: Stazama egoizma – Autor: Dr. Selman el Avda

www.islam-iman.com

Komentari

komentara