Ko nam to kreira sliku o islamu…

Jedno pitanje  već izvjesno vrijeme intrigira širu javnost, a to  pitanje je zašto muškarci, naročito mlađi i žene, isto tako uglavnom mlađe dobi, koji su u ranoj mladosti bili problematični, nasilni, skloni kriminalu, drogi nemoralu i slično preko noći kad se pokaju i počnu vjeru praktikovati postanu što bi naš obični narod kazao  “vehabije”. Zašto odmah toliko da ne kažem ekstremno prihvatanje vjere.

Piše: Haris Sejdić

al islamKako ni jedan od tih ne postane samo musliman. Bez toga da je vehabija, selefija ili bilo šta drugo. Neka i toga ne smeta to, ali smeta kada to postane teret zajednice u kojoj živimo. Jer biti selefija je nešto časno i fino i moralno i čestito, nešto što promoviše vjeru na najljepši način u svakom pogledu, a ne nešto čega bi se ljudi trebali bojati i nešto od čega ostali muslimani zaziru.

Primjer jedan svjež, jedna mlađa djevojka, razvedena, koja je jedno vrijeme poslije razvoda radila u fast-foodu, pa onda nakon toga bila konobarica po kafanama i nakon toga se bavila masažom, nekako preko noći odlučila da se pokrije. I odmah se više ne pozdravlja, rukuje sa muškarcima, i odamh je sve haram, i nije sevap i tako to. A kaže da bi volila nešto da nauči o vjeri jer ipak ne zna puno i da sada uglavnom znanje o vjeri uzima sa interneta. I tako o nikabu razmišlja i o čemu već ne.

Primjer drugi, jedan mladić, sad već blizu četrdesete, koji je kao dijete rano ostao “bez oca”, naime, mati ga ostavila njegovom “djedu” i rekla da se zabavljala sa tim i tim i da je ona sad kad se porodila zna sigurno da je ostala trudna sa tim poginuli. I djed se obradovao da ima nasljednika loze sad kad je ostao rano bez sina. Ali, kako je vrijeme prolazilo utvrdilo se da on nije sin tog što je nesretno poginuo nego sin tog za kojeg mu se mati poslije udala.  I taj je kad je odrastao počeo da se drogira i da prepodaje drogu, da bude diler. I jedan dan je odjednom, pustio bradu, skratio nogavice i počeo vjeru pripovjedat. Sad je taj u Siriji, pripadnik famoznog IDIŠA-ISILA.  Njegov brat koji je redovan posjetilac kladionica i koji ima više tetovaža po tijelu, i kojeg nećeš nikad vidjeti u džamiji, razmišlja da isto ode tamo u Siriju i da ubija “imaju tamo neki šiiti koji ne vjeruju u Boga i Muhameda (bez da kaže s.a.v.s), gamad, a njima dobro dobili svi kuće imaju platu i svi su jednaki”.

Skoro svaki takav “vehabija” ili selefija kojeg znam lično je bio problematična osoba, ako je stariji obavezno ima istetovirano na ruci “JNA 1987” ili neka druga godina, ako je mlađi sigurno je da mekteb nije pohađao i da je imao problema sa policijom i sa drogom i sa čim već ne i da mu sad odjednom ne valjaju ni hodže ni hadžije ni Islamska zajednica i da su svi u kufru i zabludi i širk i da nema mesheba u Islamu i da ne valjaju sufije i derviši i šiije i da nema Mevluda, i da su zalutali i oni ranije što su završili fakultete u Medini a sada predaju na Islamskim fakultetima u BiH, a koje su do jučer priznavali za svoje šejhove, da se ne čestita drugoj vjeri praznik i tako dalje i tako dalje.

A brada je sunet, i sunet je da poslije farza izađeš iz džamije da ne klanjaš u džamiji sunet, i da sunet je i da nosiš skraćene nogavice i da kad se uči dova a ti se zadesiš u džamiji da se kad svi dignu ruku da ti ne digneš ruke jer je to bidat i novotarija i grijeh i tako to. A šta rade obični muslimani, koji vjeru praktikuju od ranog djetinjstva, od rođenja, oni se sklanjaju u stranu, a šta rade hodže i oni još više, a šta radi Islamska zajednica, ona spava, jer se to njih ne tiče. I šta ćemo sad? Pustit ćemo da se samo riješi od sebe. Amin. Amin.

I danas imamo sliku da su muslimani i Islam poznati po “odsijecanju glava, po drugim bradama i po tome što ženama pokrivaju lice”, a kada na google.ba ukucamo pojam o islamu dobijemo neke stranice koje propagiraju uglavnom neke ekstremene ideje, nigdje zvaniče i tačne stranice o vjeri i lslamu i muslimani i tradiciji  u BiH.

Ponavljam da biti selefija ili “vehabija” je nešto časno, fino, čedno, moralno, čestito, napredno, Bogobojazno, nešto što promoviše vjeru na najljepši način u svakom pogledu, a ne nešto čega bi se ljudi trebali bojati i nešto od čega ostali muslimani zaziru. Selefije bi trebale biti i jesu primjer muslimana u svakodnevnom životu. Nedavno mi je jedan ahbab pričao situaciju kada su putovali u Banjaluku pa negdje na prevoju Borja su ugledali da se nekoj porodici pokvarilo auto. Oni su ih šlepali autom sve do Kotor Varoša, a radilo se o osobama pravoslavne vjere, a kada su ih pitali ovi koliko su dužni, odgovorili su: “Mi smo muslimani, niste ništa dužni, ovako mi pomažemo komšijama”. 

Šta činiti?

To je za jednu dužu i dublju analizu i svakako da se ne može preko noći ništa riješiti ali dobar primjer je dao predsjednik jedne sunijske afričke države prije nekoliko dana koji kako su mediji prenijeli: “Smatra i kako su zračni udari protiv islamista kontraproduktivni jer samo potiču na još veće nasilje. Kazao je kako su u Sudanu uhitili mlade ljude koji su se poveli za džihadizmom te su ih ‘uspješno educirali’ i ‘odvratili od radikalnih ideja'”.

Sasvim sigurno da se ovog posla što prije mora prihvatiti Islamska zajednica u BiH koja je u ovim trenutcima u dubokom snu zabavljena unutrašnjim kozmetičkim reformama.

Za sada o ovome pišu i govore malobrojini imami i stidećeno nekoliko medija od kojih su najistaknutiji portali  SAFF i Islam-Iman.com.

wwww.islam-iman.com

Komentari

komentara