Kojeg dana islam postade simbol terorizma?

 «I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen,» (El-Ea’raf, 56.)

Piše: Senija Braković

idis3Stiglo je vrijeme kada ne možeš okrenuti glavu niti na jednu stranu a da ne čuješ „Izraelski vojnici zarobili 11-ero Palestinske djece.“ Ili pak „Islamski terorizam zavladao/okupirao…“, „Islamski teroristi ubili, napali i sl.“… Insan se, onako poprilično isfrustrirano, ali opet pribrano, koliko je to moguće nakon ovakvih vijesti svakodnevno po nekoliko puta, zapita: „Kojem islamu onda ja pripadam?“

Zar to u islamu postoji terorizam? Zar je nasilje postalo temelj po kojem se prepoznaje jačina islama. Subhanallah. Zar je Poslanik a.s. puškom rješavao sve probleme? Nikada i nigdje još nisam naišla na to da je Poslanik a.s. podsticao svoj narod da prvi napada, da ubija. Riječi. Ta gomila koju svakodnevno upotrebljavamo bila je Poslanikov a.s. magnet kojim je privlačio srca, bile su njegov mač kojim je sjekao korov oko njih, oslobađao ih od gafleta i u njih ulijevao sa česme Čistog Izvora. Odbraniti se od napada nije zabranio, ali odbrana treba da bude kao i napad. Ako vas napadaju riječima, provokacijama, ismijavanjima, prvo trebamo da se zapitamo zašto to rade. Nije rješenje oružje i mrtve glave. Kome je to dato ovlaštenje da oduzima živote onima koji iz bilo kog razloga još uvijek nisu u potpunosti shvatili i razumjeli uputu koju im je Stvoritelj njihov dao. Ako ih On nije spriječio da žive idalje, od kudonda to  pravo jednom čovjeku koji je stvoren iz istog razloga, danapreduje, uči i istražuje.

Sve više dokaza oko nasjeste da ne ispunjavamo prvu naredbu Uzvišenog: „UČI!“, Robe, uči, uči, proučavaj, pa tek onda podučavaj i saburi dok plodovi ne sazrele. Koliko je samo Poslanik a.s. puta bio napadnut zbog poziva, podučavanja, kako je samo protjeran, bio meta svim neznalicama. Zašto mi od sebe pravimo neznalice? Sve ono što znamo kao teoriju pogrešno u praksu prevodimo. Griješimo u pristupu prema onima koji tek nešto malo znaju. Nažalost, našim neznanjem oni saznaju samo ono što nikao nije slika islama.

Kada na putu vidje djevojku/ženu pod hidžabom odmah je povezuju sa teroristima. Zašto? Čemu to? Je li nam treba da nam prilaze i pitaju nas zašto ih mrzimo, što ubijamo sve one koji ne prihvataju islam? To nije islam to nismo mi. To nije naš Poslanik a.s. Pa se pitamo od kud im povod da ismijavaju Poslanika a.s., od kud im pravo da naše žene smatraju potlačenim i zarobljenim?! U ime Boga ubijamo ono što se zove identitet jednogmuslimana, umjesto da u ime Njega lijepo se obratimo i onome koji zna i onome koji ne zna, a želi da zna, pa čak i onome koji je pogrešno protumačio.

Zašto se lijepom riječju ne pokušamo boriti? Nije džihad puška pa na front. Nije džihad što više naroda da izgine. Pa robe Božiji, najveći džihad je džihad sa samim sobom. Pokušaj samo sebe preispitivati i ispravljati na sebi greške koje su u toku našeg života učinjene. Vjerujte, neće nam biti ni na kraj pameti da bilo koga drugog gledamo kako klanja, da li veže ruke ili ih spušta, da li tekbir poprati stalnim dizanjem ruku, ili bilo što drugo.

Sve dok se budemo zanimali u popravljanju sebe, sve će teći drugačije. Država će izgledati drugačija. Neće nam biti na pameti da izazivamo provociranja i napade. Pomozimo sebi i svima onima koji žele da budu bolji, nismo mi ti koji red uspostavljaju. Mi smo tu da poštujemo red već uspostavljeni.

Tjelesni pokreti prate srčane kretnje i njegovu volju. Kaže Hasan el-Basri, rahimehullah: ”Nisam pogledao svojim očima, niti sam izgovorio svojim jezikom, niti sam dodirnuo svojom rukom, niti sam zakoračio svojom nogom sve dok ne razmislim da li je to pokornost ili nepokornost, pa ako je pokornost krenuo sam naprijed, a ako je nepokornost ustuknuo sam.”

Za www.islam-iman.com – Piše: Senija Braković

Komentari

komentara