Novi izgled Guantanama za deset sekundi

Prema američkoj vojsci, izgleda da su glavne žrtve u Guantanamu čuvari – žene i pripadnici manjina, a ne zatvorenici.

Piše: Belen Fernandez

gvantanamoVrijeme je za pitanje sa više ponuđenih odgovora.

Šta Vas od ovoga najmanje asocira na riječ „žrtva“?

A. Osoba držana u ilegalnom zatvoru bez optužnice.

B. Osoba držana u ilegalnom zatvoru bez optužnice, iako joj je odobreno puštanje na slobodu.

C. Osoba koju muče i bez optužnice drže u ilegalnom zatvoru, iako joj je odobreno puštanje na slobodu.

D. Zatvorski čuvar.

Ako odaberete odgovor pod D, američka Južna komanda (Southcom) imat će razlog da se s vama raspravlja.

Pogledajmo njihovu izjavu o ciljevima iz 2015. godine, koja sadrži i kratki dio o temi koja je svima omiljena, američkoj kaznenoj koloniji: zaljevu Guantanamo na Kubi.

Izjavu je u martu Komitetu za oružane snage američkog Senata predstavio John F. Kelly, komandant general marinskog korpusa, koji je pričao protiv „izmišljenih optužbi za nehuman tretman i zlostavljanje“ zatvorenika u Guantanamu.

Prema Kellyjevim riječima, „Nehumano su tretirani i ljudska prava nisu zaštićena jedino čuvarima, posebno ženama i pripadnicima manjinskih zajednica, koji se nalaze u okolini punoj izazova gdje su redovno suočeni sa verbalnim i fizičkim zlostavljanjem…od velikog broja zatvorenika.“

‘Rektalno hranjenje’ i silovanje

Zanemarit ćemo činjenicu da je ekstenzivno maltretiranje zatvorenika u Guantanamu i drugdje nedavno potvrdio upravo američki Senat, u izvještaju od više od 6.000 stranica o CIA-inim mučenjima.

Naravno da su putevi mučenja kojim su kročili CIA i prijatelji bili dokumentovani dugo prije pojave povjerljivog izvještaja. Operacije su se kretale od uobičajenih sesija mučenja pod vodom do kreativnijih metoda kažnjavanja koje su uključivale pjesme iz „Ulice Sezam“.
Nekoliko zatvorenika koji se trenutno nalaze u Guantanamu ranije su, na neotkrivenim lokacijama, bili podvrgavani tzv. „rektalnom hranjenju“ – procesu koji upoređuju sa silovanjem.

Izgleda da ova analogija važi i za metode prisilnog hranjenja koje ne uključuju analni otvor, kao što su one koje su sada već institucionalizirane u Guantanamu.

Pogledajte opis „prisilnog umjetnog hranjenja“ koji je dao pokojni Aleksandr Solženjicin u svom poznatom radu o sovjetskim logorima za prisilni rad, „Arhipelag gulag“. Ova praksa „ima dosta zajedničkog sa silovanjem“, piše on, i obuhvata „kršenje volje žrtve: ‘Neće biti onako kako ti želiš, već kako ja želim, lezi i predaj se’.“

Moderni gulag

Prema mišljenju Southcoma, guranje cjevčica zatvorenicima kroz nosnice do jednjaka predstavlja primjer „dostojanstvenog, humanog i zakonitog tretmana zatvorenika“ u Guantanamu.

Ali, postoji razlog zašto je advokat odbrane u Guantanamu David Nevin, ovu ustanovu nazvao „ centrom za mučenje gulagom“. Jer ipak, koji koncizniji opis postoji za daleku mrežu tajnih zatvorskih kampova gdje vlada pokušava zataškati svoje zločine pomoću više zločina?

U ovom modernom gulagu, seksualna potčinjenost postaje zastupljena literarna tema: u julu 2013. mediji su brže-bolje objavili da „Tajni logor u Guantanamu voli trilogiju ‘Nijanse sive’“ i da „Zatvorenici u Guantanamu traže ‘Pedeset nijansi sive’“.

Za ovo navodno otkriće o čitalačkom ukusu „važnih zatvorenika“ zatvorenih u tajnom kompleksu Kampa 7 možemo zahvaliti američkom kongresmenu Jimu Moranu (Odjel za pitanja ratnih veterana), koji je podijelio svoja antropološka otkrića sa Huffington Postom nakon posjete bazi.

Neumorna Carol Rosenberg iz Miami Heralda, međutim, istakla je da je pomenuta trilogija „zabranjena“ u biblioteci zatvorskog centra i telefonirala je Moranu da pita  “…da se možda pripadnici američke vojske nisu šalili s njim“.

Pedeset nijansi orijentalizma

Moran je ostao pri svom otkriću, tvrdeći da navodna opsesija knjigom Pedeset nijansi sive „demistificira“ zatvorenike i „pokazuje ko su oni zapravo“ – tj. „ne baš sveti ratnici“.

Prisilna demistifikacija zapravo govori mnogo o ljudima koji je praktikuju i o oslanjanju američkog establišmenta na orijentalistički redukcionizam da objasni – a samim time i ostvari kontrolu nad – „Drugim“.

Kada se osvrnemo na istaknute primjere rata protiv terorizma, sasvim je razumno pretpostaviti da je „Ponizi svog neprijatelja“ zvanična američka mantra za bitku. To u sjećanje priziva Abu Ghraib, kao i dosta suptilnije scenarije.

Rosenberg je prošle godine opisala eksperiment u Guantanamu u kojem su žene vojnici postavljene na pozicije koje podrazumijevaju fizički kontakt sa zatvorenicima: „Kada je jedan zatvorenik odbio da ga dotakne žena vojnik, vojska je pozvala specijalnu jedinicu da ga prisilnim putem izvedu iz zatvora.“

Ali ljepota rodno zasnovanog poniženja je u tome da može biti urađeno pod izgovorom unapređenja ravnopravnosti polova, koncept koji je – kako zapadni narativ propagira – muslimanski svijet glatko odbio.

Jedini problem je taj što ni mi ne tretiramo žene tako dobro. A masovno ubijanje koje pruža jednake šanse i muškarcima i ženama ne čini tu stvar ništa plemenitijom.

‘Ružni prizori jedan za drugim’

Thomas Friedman, koji piše za New York Times sa ushićenjem je pisao o „nevjerovatnom iskustvu“ koje su mu priredili ratni zarobljenici u zračnoj bazi u Afganistanu, koje je Friedman – povremeni orijentalista kakav jeste – bio u stanju primijetiti već samim gledanjem.

Iskustvo koje ga je navodno uzdrmalo mentalno bilo je rezultat činjenice da su se ratni zarobljenici iz situacije da su „živjeli, kako je James Michener napisao ‘u ovoj okrutnoj zemlji u kojoj se izmjenjuju ružni prizori jedan za drugim, gdje možete vidjeti samo muškarce’, odjednom našli u situaciji da ih čuva žena sa plavim loknama koje se rasipaju ispod kacige, a sa strane nosi automatsku pušku“.

S obzirom da se kovrdžava plavokosa ratnica-boginja i dalje objektificira u Friedmanovom navodno prosvijetljenom diskursu – a njena ženstvenost se efikasno koristi kao oružje – izgleda da je još nekima potrebno iskustvo koje će ih natjerati na razmišljanje.

Za to vrijeme, Southcom može tvrditi koliko hoće da su glavne žrtve u Guantanamu čuvari – žene i pripadnici manjinskih zajednica, koji su navodno predmet zlostavljanja zatvorenika. Ali ovim izražavanjem brige ignoriše se veliki broj neugodnih istina, između ostalog i epidemiju silovanja u američkoj vojsci.

Izgleda da bi moglo biti i boljih lokacija za početi rat protiv diskriminacije i maltretiranja od ilegalnog zatvora u drugoj državi, koji uopće ne bi trebao postojati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Komentari

komentara