OČE, GDJE SI?

Piše: Senija Braković

www.islam-iman.com – Priča mi mama, krenuo si, kaže, da doneseš vode, da bi nas ona mogla okupati i spremiti u džamiju s tobom. Kaže, obukao si i čizme pošto je trebalo proći kroz neku šumicu do izvora. U ruksak si napakovao flaša i pomilovao nas pa krenuo. Trebalo ti je, kaže, oko pola sata da stigneš do izvora. Čekala te ispred kuće i gledala niz dolinu. Nakon sat vremena začula je u šumi, onoj nedaleko od naše kuće, kako neko psuje, galami, puca. Prepala se i sva u strahu dozvala nas i uvela u kuću.

Ona je izašla ponovo vani i počela te dozivati. Ti joj se nisi javljao. Kasnije je čula samo: “Ne brini se, Alma. Čuvaj mi djecu.“ Zaplakala je. Pomislila je da si već tada bio mrtav. Kroz nekoliko dana čula je od komšija kako su te vidjeli da služiš srpskoj vojsci. Da si sav u ranama. U njoj se, kaže, probudila nada da ćeš jednog jutra opet zaukucati na vrata i poručiti kahvu kao nekada prije. Ali tebe više nije bilo. Već šesnaest godina pogleda ne bi li se pojavio. Ja i brat redovno idemo u džamiju, i uvijek se sjetimo kako smo prvi puta trebali s tobom zakoračiti u Božiju kuću na ovom svijetu.

Prošli smo  mnoga mjesta, nepoznata. Živjeli u raznim zgradama, ali sada smo se ipak smjestili u Tuzli, u jednom stanu. Nije loš. Za nas dovoljno. Ali nije udoban kao ona kućica na selu. Odemo mi gore. Ali mama kada je gore kao da je nebo uzme sebi. S nama ne priča. Samo gleda prema onoj stazi kuda si otišao. Možda očekuje da se vratiš. I ja znam pogledati kroz prozor. Jedno jutro mi se i učinilo da je neko prošao. Možda i jesi to bio ti, ali sam bila spora da bih  te vidjela. Slike nam mama pokazuje svaki dan. Naučili smo njihov redosljed i nekada nam se same  stvore pred očima.

Kada čujem drugu djecu kako ponosno zovu svoga oca, poželim da si tu negdje da i ja mogu barem jednom zovnuti iz srca: “Babo!“, ali  ja se sjetim kako si ti na boljem položaju od njihovih očeva. Pa me to malo i smiri. Zovem te svake noći. Sigurna da me čuješ. Pogledala sam ponovo, oče, kroz maleni prozor na staroj kućici, niz dolinu onu kojom si zadnji puta prošao. Rekla mi je majka da još vidi kako odlaziš, a ja pokušavam uhvatiti trenutak kada prođeš da te ugledam. Želim obradovati majku da se vraćaš, ali tebe oče još uvijek nema…

Piše: Senija Braković
www.islam-iman.com

Komentari

komentara