Omer ibn el-Hattab, r.a.

Njegovo ime i porijeklo
Omer je sin Hattabov, a on Nufeov, a on Abdul-Uzzaov, a on Rebbah-ov, a on Abdullahov, on Kirtov, a on Rezahov, a on Adijjev, a on Ka’bov, a on Luejja el-Kurejšija el-Adevijja. Nadimak mu je bio Ebu-Hafs. Njegova majka zvala se Hansema, a bila je kćerka Hašima ibn el-Mugire ibn Ab-dullaha ibn Omera Mahzuma, Ebu-Džehlovog amidže. Omer vodi pori-jeklo,dakle,od plemena Adijj ibn Ka’b, ogranka Kurejšiskog plemena Adnan.

Ono je bilo manje poznato i dosta siromašnije od plemena: Hašima,U-mejjeta, Tejma i Abduš-Šemsa, zato nije imalo nikakvih vjerskih zaduž-enja u časnoj Ka’bi. Pleme Adijj ibn Ka’b bilo je malobrojno i siromašno. Želeči da namire manjkavost u ljudstvu i imetku, krenuše na čelu s Omerom ibn el-Hattabom da se žene po više puta.Također, okrenuše se učenju čitanja, pisanja i dadoše se u izučavanje raznih nauka tog vremena. Zahvaljujući opširnosti znanja i mudrosti koje su stekli, uspjeli su postati poslanici međe plemenima i suci u parnicama. Obrazovanje im dade ugled među Kurejšijama.
Tako pripadnici plemena Adijj ibn Ka’b, na čelu sa Omerovim ocem, preuzeše ulogu koordinatora u odnosima sa plemenimau rješavanju poblema i međusobnim pregovorima. Ljudi ovog plemena bilu su riječiti, poznavali su dobro arapski jezik i mudrost. Kao mudar čovjek i prije islama isticao se Zejd ibn Amr ibn Nufejl, sin Omerovog amidže, koji je napustio obožavanje kipova i kumira i pozivao u obožavanje Jednog Allaha. Odbijao je jesti meso životinja koje su žrtvovane kipovima. Bio je ustrajan u pozivanju na uništavanje širka i vraćanje izvornoj Ibrahimovoj, a.s., vjeri.
Omerova rodbinska veza s Allahovim Poslanikom, a.s., od osmoga koljena. Naime,Adijj je osmi Omerov djed, a on je brat osmoga po redu Poskanikovoga, s.a.v.s., djeda Murrea.

Ličnost

Omer ibn el-Hattab, r.a., bijaše strog i odlučan, obdaren znanjem i snagom. Odgojen je u siromaštvu i teškim životnim prilikama.Njegov je otac bio strog prema njemu. O njegovoj osorosti i grubosti priča i Omer kada je jednoga dana kao Emirul-Mu’minin prolazio pored mjesta Dadžnan, mjesta obraslog gustim drvećem. “La ilahe illellah” (Nema b-ožanstva osim Allaha)”, reče: “Čuvao sam očeve deve u ovoj dolini. Nosio sam vuneni ogrtač s prorezom sprijeda. Hattab je bio nemilosrdan prema meni: umorio bi me od poslova koje mi je davao, a udarao bi me kada nebi radio. Noć me je zaticala,a samo Uzvišeni Allah iznad mene bio.”

Na Omera je jak uticaj ostavila očeva narav. Oponašao ga je ophodeći strogo i ozbiljno. Želio se dokazati među mladićima Meke i da u nečem bude iznad njih, kao što su oni bili u prednosti po veličini imetka i porijeklu. Posvetio se nauci i isčitavanju pisane mudrosti,pamtio je stihove i prozu tog vremena.Bio je od malobrojnik koji si znali čitati i pisati. Nabrojano je sedamnaest ljudi u cijeloj Meki koji su znali čitati i pisati kada je počela objava Muhammedu ibn Abdullahu, s.a.v.s.

Omer je od djetinjstva volio jahanje konja, strljaštvo, mačovanje i učestovanje u takmičenjima. Svojim jakim tijelom nadvladao je sve hrabre takmičare tog vremena. Bio je izzetno visok preko dva metra, čvrste građe, jakih mišića. Imao je svijetlu crvenkastu kosu, bijel ten. Bio je ljevoruk. Kada bi išao, žurio bi u hodu tako da je izgledalo kao da trči, pa bi zaostao onaj ko bi išao sa njim.

‘Avf ibn Malik vidio je ljude okupljene na jednom mjestu, a među njima i čovjeka koji ih je sve nadvisivao. Pitao je o njemu, pa mu je rečeno da je to Omer ibn el-Hattab. Po izgledu, visini, snazi tijela, riječitosti i crvenilu kose najviše mu je lično Halid ibn el-Velid, tako da ih je na prvi bilo teško raspoznati. Dijetinjstvo u neimaštini uticalo je,pa je čuvao svoj imetak. Siromaštvo ga je pratilo cijeloga života pa je štedio na sebi, a prema drugim muslimanima je bio darežljiv. Volio je umjerenost u djelima i nije se rasipao bez potrebe.

Po preporuci Ebu-Bekra, r.a., Omer je izabran za halifu, a prva dova ko-ju je proučio bila je:
“Bože moj, ja sam grub pa me učini blagim. Bože moj, ja sam slab, pa me osnaži. Bože moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim.” Pored sve svoje žestine kojom se odlikovao i pored pustinjske odsječnosti u ophođenju s ljudima, u vrijeme svoga hilafeta Omer ibn el-Hattab bio osjećajan prema ljudima, blag prema nemoćnima, nježan prema siromašnima, plemenit prema nevoljnicima. Nije razmišljao da sebi nakupi riznice zlata i srebra, već je većinu svoga imetka podjelio potrebnima.

Izvor: Ashabi Allahovog poslanika

Komentari

komentara