Pobožna ljepotica

Atika bint Zejd, osim što je bila poznata po svom moralu i rječitosti, bila je poznata i po svojoj izvanrednoj ljepoti. O njoj je Ibn Kesir rekao: “Atika je bila jedna od najljepših i najpobožnijih žena.”

Zaprosio ju je i oženio Abdullah ibn Ebu Bekr Es-Siddik. Abdullah je bio bezgranično zaljubljen u Atiku, zadivila ga je svojom ljepotom i potpuno osvojila njegovo srce i pamet. Zbog nje je bio zapostavio svoje svakodnevne obaveze i trgovinu, ali i izlazak u džihad također. Primijetio je to njegov otac, Ebu Bekr, radijallahu anhu, i naredio mu je da je razvede. Abdullah je teška srca poslušao svoga oca, a svoja osjećanja je izrazio u stihovima:

“Rekli su mi, pusti Atiku i njenima je vrati,
rušeći tako slatke snove i sve nade moje.
Bol i tugu moju ne kazujem nikom
jer, rastanak s porodicom cijelom, što je
u odnosu na rastanak sa voljenom Atikom.”

Od tuge i žalosti za Atikom, Abdullah nije mogao ništa ni jesti ni piti, tijelo mu je oslabilo, a obrazi upali i izblijedjeli od gladi i nesanice. Njegov otac Ebu Bekr jedanput je naišao pored njegove kuće i čuo ga kako govori:

“Atiku zaboravit neću sve dok vjetrovi sa istoka pušu,
dok golub i golubica, opijeni ljubavlju u svom gnijezdu guču.
Atiku zaboravit neću, sve dok karavane ljudi budu na hadždž odlazile,
i dok sjajne zvjezde nebom budu prolazile.
Atika, moje srce i dan i noć pjeva pjesme tebi,
i da nije roditeljskog hatera i prava,
nikada nas niko rastavio ne bi.”

Nakon toga, Ebu Bekr je dozvolio Abdullahu da vrati Atiku, jer se sažalio na svoga sina i shvatio je da je taj razvod samo pogoršao njegovo stanje. Kada je dobio očevu saglasnost za vraćanje Atike, nije bilo sretnijeg čovjeka od Abdullaha i od tog trenutka je za njega počeo novi život. Međutim, nije prošlo puno vremena, a Abdullah je dobio poziv od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za pohod na Taif i odmah se odazvao. U toj bici bio je pogođen kopljem i teško ranjenog doveli su ga njegovoj Atiki. Četrdeset dana ona ga je njegovala i liječila mu ranu, ali za njega lijeka nije bilo, jer se edžel odgoditi ne može. Tako je njen Abdullah, četrdeseti dan nakon ranjavanja, preselio na bolji svijet. Atika je mnogo tugovala za Abdullahom ibn Ebu Bekrom i, između ostalog, pjevala:

“Zbog tebe, voljeni moj, moje oči vrele suze liju,
a moje tijelo poput travke vehne.”

Izvor: “Žene iz vremena poslanstva”

Autor: Mr. Abdussamed Bušatlić

priredio: Namik.E.Galijašević

Obrada: islam-iman.com

Komentari

komentara