Primjeri lošeg dunjalučkog završetka

23045Od dokaza istinitiosti poslanstva Muhammeda alejhi selam je da obavijesti o nečemu nepoznatom, a da se to nakon nekog vremena i desi. Govorio je poslanik alejhi selam o mnogim stvarima od kojih su se mnoge desile prije nas, neke su se desile u našem  životu, a neke će se bez imalo sumnje desiti u budućnosti poslije nas kao što su veliki predznaci sudnjeg dana. Od onoga o čemu nas je Poslanik alejhi selam obavijestio je i stvar prodavanja vjere za dunjaluk, pa tako u sahihu Muslima stoji:“Pretecite dobrim djelima smutnje koje će biti kao dijelovi mrkle noći, čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik, prodavat će svoju vjeru za sitnu dunjalučku korist“.  Kaže Hasan el-Basri: Vidio sam ih Allaha mi, kako neki od njih prodaju vjeru za vrijednost koze.

Poglavar munafika

Primjer  vođe munafika koji je prodao svoju vjeru: To ja Abdullah ibn ubej ibn Selul. Velika dva plemena u Medini, Evs i Hazredž su se složili da on bude njihov vođa te su mu napravili i kraljevu krunu. Umislio je sebi da je postao prvak i vođa svoga naroda tako da je u svom srcu osjetio nadu da tako i ostane. Međutim desi se nešto što na šta on nije računao, Poslanik alejhi selam učini hidžru u Medinu prije nego ga imenovaše za vladara tako da se narod poče okupljati oko Poslanika alejhi selam i napusti ibn Selula, još muslimani uzeše za vođu svoga Poslanika alejhi selam. Ibn Selul uvidi da će Muhammed alejhi selam uništiti njegovu vladavinu,  nije prestao da se bori protiv Poslanika alejhi selam sve do bitke na bedru. Tada ibn Selul stvrano vidje da mu stvari izmiču iz ruku pa reče:“Ova stvar (Islam) ojača“, prihvati islam samo prividno, a njegovo srce nastavi da grize zavist te je živio kao munaifk  i umro kao munafik, prodao je svoju vjeru, nije pribavio sebi ni dunjaluk ni ahiret nego dostiže najniže stepene u vatri, da nas Allah sačuva!

Zbog nosa izašao iz vjere

Džeble inb Ejhem je bio poglavar plemena Gassan. Iman je ušao u njegovo srce te napisa halifi Omeru pismo u kojem zatraži dozvolu da dođe kod njega zbog čega se Omer i ostali muslimani mnogo obradovaše. Omer mu napisa: „Dođi nam, tebi pripada ono što i nama i obavezan si ono što smo i mi“. Krenu Džeble sa petstotina konjanika od svog naroda , ulazeći u Medinu odavao je sliku pravog vladara gdje se vidje snaga i vlast, kada je ulazio u Medinu ne osta niko od žena i djece, a da ne izađe da ga vidi. Nedugo zatim ode Džeble sa svojim drugovima na umru i dok je tavafio oko Allahove kuće stade mu na njegovu odjeću jedan siromah iz plemena beni Fezare, Džeble se okrenu prema njemu ljutito te ga udari i razbi mu nos. Požali se ovaj siromah Omeru, vladaru vijernika. Dođe Omer do Džebleta i reče mu:“Šta te je navelo da udariš svoga brata dok si tavafio tako da si mu razbio nos? Stao je na moj ogrtač, da nije svetosti Kabe odsjekao bih mu glavu, reč on. Omer reče: Donio sam odluku; ili ga udobrovolji ili će on izvršiti omazdu. Džeble reče: Da izvrši odmazdu a ja sam vladar, a on siromah? Omer reče: Islam je izjednačio tebe i njega i ništa te nije učinio boljim od njega osim po bogobojaznosti. Džeble reče: Prihvatam krćanstvo. Omer reče: Onda ti ja odsjecam glavu jer je Poslanik alejhi selam rekao:“Ko promijeni vjeru, ubijte ga“.  Daj mi roka do sutra, o vladaru vjernika, reče Džeble.  Daje ti se roka, reče Omer. Kada je pala noć, izađe on sa svojim drugovima iz Mekke i ode u Kostantinopolis i prihvati kršćanstvo. Nakon nekog vremena boravka tamo, nesta uživanja i nastupiše iskušenja, te se on prisjeti dana u islamu, užitka namaza i posta pa zažali što je ostavio vjeru ali je ipak ostao tamo sve do smrti na kršćanstvu, nije mu ništa bila od koristi njegova oholost, ugled i vlast kod Allaha subhanehu veteala.

Iskušani mujezin

Imam Kurtubi spominje u svojoj knjizi et-Tezkire:  Bilježi se da je u Egiptu bio jedan čovjek koji se držao mesdžida zbog ezana i namaza, na kome su bili tragovi i svijetlost ibadeta. Jednog dana kao i obično popeo se na munaru na uči ezan, a ispod munare je bila kuća kršćana koji je bio zimmija (štićenik u islamskoj državi), pogleda prema toj kući i ugleda kćerku tog kršćana te ga ona opčara ljepotom i on prekide ezan. Siđe sa munare i uđe u kuću, ona mu reče: Ko si ti i šta hoćeš? On reče: Hoću tebe! Ona reče: A zašto? Ispunila si moje srce i želim da te ženim, reče on. Ona mu reče: Ti si muslliman, a ja kršćanka, otac me sigurno neće udati za tebe, a on joj reče: Prihvatam kršćanstvo! Ona mu reče: Ako si ti to uradio i ja se udajem za tebe, on primi kršćanstvo, oženi je i osta u toj kući. Toga dana se uspe na krov kuće, pade sa njega i umre! Da nas Allah sačuva lošeg završetka.

Poniženi muhafiz

U naše vrijeme u Egiptu je bio čovjek koji je podučavao ljude i njihovu djecu  Kur’anu, a zatim mu jedan bogati kršćanin usadi ljubav i naklonost prema dunjaluku i on se okrenu njemu i ostavi Kur’an i njegove nosioce, a okrenu se prema monasima. Napusti šejhove i daije i opisa ih sa dugobradima i velikih stomaka ismijavajući se sa njima, a istovremeno je viđen više puta kako ljubi ruke popova i monaha. Nakon što mu je mesdžid značio život, on ga zamjeni sa crkvama i njihovim bogomoljama, i mesdžid mu posta nevažan do te mjere da je govorio: Kairo je svetiji od Kudsa, a piramide su svetije od Mesdžidul Aksa-a. Isto tako želio je da neki monah bude predsjednik Egipta. Nije krio da javno kaže kako Kur’an ugrožava nečija vjerska ubjeđenja(misleći na kršćane) i da ga ne treba koristiti. Slavljen neka je Onaj Koji okreće srca!

Stotinu deva

El-A’ša ibn Kajs je bio starac koji je bio dobar pjesnik, krenuo je iz Jemame (Nedžda) želeći da sretne Poslanika alejhi selam i da primi islam. Sjeo je na jahalicu u želji da vidi Poslanika alejhi selam, i tako prelazio mnoga područja iz želje za islamom i ostavljanjem kipova. Kada je bio blizu Medine presretoše ga neki mušrici i upitaše gdje je krenuo. Kada im je rekao da želi do Poslanika alejhi selam, oni se pobojaše da neće primiti islam i ojačati tako Poslanika sallahu alejhi vesellem pa mu rekoše: O A’ša tvoja vjera i vjera tvojih očeva je bolja za tebe. On reče: Ne, Poslanikova vjera je bolja i dugotrajnija. Oni rekoše: o A’ša, on zabranjuje zinaluk(nemoral). On reče: Ja sam starac u dubokim godinama, nemam potrebe za ženama.
Oni rekoče: On zabranjuje vino! On reče: Ono oduzima pamet, ponižava čovjeka i nemam potrebe za njim. Kada su vidjeli da je on odlučan u primanju islama rekoše: Daćemo ti stotinu deva da se vratiš kući i ostaviš islam! On poče razmišljati o imetku, jer to je velika vrijednost, i šejtan mu ovlada razumom pa se okrenu prema njima i reče: Što se tiče imetka, može! Sakupiše mu stotinu deva, on ih uze, vrati se svojim stopama, vrati se svom narodu sa nevjerstvom tjerajući deve ispred sebe, radujući se i veseleći, a kada je došao blizu kuće spade sa deve i slomi vrat i umre.

Pripremio: Nazif Subašić

Obrada: Islam-Iman.com

Komentari

komentara