Propis fudbala (nogometa) u islamu

65981758585Pripremio: Irfan Omerčić

Uvod

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je salavat i selam na najčasnijeg od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, našeg prvaka, Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu i ashabe.  Nema sumnje da je „najvažnija sporedna stvar na svijetu“, kako neki vole nazvati fudbal, najrašireniji i najpoznatiji sport na cijelome planetu. Nacije širom zemaljske kugle ulažu milijarde dolara u ovu igru, a veliki broj ljudi ovisan je o njenom praćenju kako uživo na tribinama, tako i putem ekrana. A samo Svjetsko prvenstvo u fudbalu predstavlja zasigurno jedan od najvećih globalnih sportskih događaja, a zapažen rezultat određene zemlje ostvaren na ovom takmičenju eksponencionalno podiže rejting iste na međunarodnom planu. Imajući u vidu ove činjenice cilj mi je predstaviti ovaj sport iz perspektive islama osvrćući se prvenstveno na opšti propis nogometa u islamu, njegovo treniranje, praćenje fudbalskih utakmica, zatim uticaj fudbala na društvo, a također želim ukazati i na neke negativne aspekte ove igre vezane prvenstveno za islamsku akidu (vjerovanje).

Historija fudbala u svijetu

Prije nego pređemo na fikhske propise ove igre želja mi je da progovorimo nešto o historijatu ovoga sporta. Prvi podaci vezani za materijalne dokaze o nastanku i razvoju igara nogama datiraju iz najranijih perioda ljudske civilizacije. Prvi pisani spomenici vežu se za Kinu, tačnije dinastiju Hou koja je vladala do 255. godine prije nove ere. U vrijeme vladavine ove dinastije spominje se igra loptom pod imenom „Tsun-kih“, a pretpostavlja se da je lopta bila jajastog oblika i da je bila punjena krznom životinje. Prve tragove igre loptom u Evropi nalazimo u Grčkoj i Rimu u 7. vijeku. Igre loptom u Grčkoj su se zvale Episkiros i Epikonis, a u Rimu Harpastum. Radilio se o nekim kombinacijama fudbala i rukometa, a od današnjih sportova najbliži im je američki fudbal. Igre loptom dalje su se proširile Evropom i uglavnom su se igrale na narodnim svetkovinama, u vrijeme poklada i drugih crkvenih praznika… Zanimljiv je podatak da je engleski kralj Edvard III zabranio ovu igru 1349. godine. To isto, samo dvadeset godina kasnije, učinio je i Karlo V u Francuskoj. Oba vlastodršca obrazložili su svoje odluke tvrdnjom da je ova igra toliko okupirala narod da ga odvraća od korisnih stvari! 1863. godine predstavnici engleskih koledža, u kojima je do tada tradicionalno njegovan ragbi fudbal, odlučili su da odvoje fudbal od ragbija i da uz pomoć specifičnih fudbalskih pravila, ovu igru uvrste u novu sportsku aktivnost svojih studenta. Od tada zvanično počinje historija modernog fudbala. [1] Zanimljivo je spomenuti da je selef našeg ummeta također poznavao loptu i da su se igrali njome vježbajući svoje tijelo za džihad. Tako npr. sam Ibn Kesir spominje loptu i igru njome u svome poznatom historijskom djelu „El-bidaje ve-n-nihaje“ (Početak i kraj) kada govori o biografiji Nuruddina Mahmuda ibn Zenkija pa kaže: „Bio je (Nuruddin) lijepog izgleda, dobro je igrao loptu, a volio je loptu radi treniranja konja i njihovog podučavanja napadu i bijegu.“ [2] Dalje kaže za njega Ibn Kesir: „Mnogo je igrao loptu pa ga je ukorio jedan dobar čovjek pa mu reče Nuruddin: „Djela se cijene prema namjerama. Ja samo hoću da treniram konje i da ih podučim napadu i bijegu, a mi ne ostavljamo džihad.“ [3]

Opšta propisanost sporta i takmičenja u islamu

Nema sumnje da islam kao sveubuhvatni način života postiče na jačanje tijela, bavljenje sportom kao i na takmičenje u svemu onome što čovjeku muslimanu „sutra“ može koristiti u džihadu. Rekao je Uzvišeni Allah: „I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje.” [4] Rekao je El-Džessas, hanefijski učenjak i mufessir, u tumačenju ovog ajeta: “Ovo ukazuje da je sve ono što jača protiv neprijatelja naređeno da se pripremi.” [5] Također, sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao je muslimane da treniraju i da se bave sportskom aktivnošću, riječima, djelom i odobravanjem. Poznato je da se utrkivao sa svojom ženom i majkom vjernika, Aišom, radijellahu anha, da se hrvao sa Rukanom, radijellahu anhu, i da ga je pobijedio, da je podstakao na vježbanje streljaštva i plivanja, te da je dozvolio Abesincima da se igraju u njegovom mesdžidu kopljima. [6] Navešćemo neke od tih brojnih hadisa kao primjer. Prenosi se od Enesa ibn Malika, radijellahu anhu, da je rekao: “Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je devu koja se zvala El-Adba’ koju niko nije mogao prestići. Pa je došao jedan beduin na mladoj devi te ju je pretekao. To je teško palo muslimanima dok za to nije saznao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa reče: ‘Allahovo pravo je da kad se nešto na dunjaluku uzdigne da ga On spusti.’” [7] Također se prenosi da je Selemete ibn el-Ekve’a, radijellahu anhu, rekao: “Prošao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pored skupine iz plemena Eslem koji su se takmičili u sreljaštvu, pa im reče: ‘Gađajte sinovi Ismailovi, zaista je vaš otac bio strijelac, gađajte, ja sam sa sinovima tog i tog.’ Jedna grupa je prestala gađati, pa im Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Šta vam je pa ne gađate?’ ‘Kako da gađamo a ti si sa njima’- rekoše. Onda Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Gađajte, ja sam sa svima vama.’” [8] Svi islamski učenjaci su se također složili po pitanju dozvole takmičenja u opštem smislu i ovaj koncenzus prenosi skupina islamskih učenjaka, između ostalih: Ibn Abdu-l-berr, Ibn Kudame, Ibn Hazm, Ibnu-l-Kajjim, Ibn Hubejre, El-Kurtubi, El-Iraki i ostali. [9]

Opšti propis treniranja i takmičenja u igrama loptom

Svi islamski učenjaci se slažu da je takmičenje u igrama sa loptom haram (zabranjeno) ako ono sprečava od izvršenja nekog od vadžiba, poput obavljanja namaza, ili ako obuhvata nešto što je haram poput otkrivanja stidnog mjesta (avreta), te ako u njemu postoji isplata uloga ili naknade. Međutim, ako u ovim takmičenjima nema nešto od ovih svari onda islamski učenjaci po pitanju istih imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: Opšta zabrana, i na ovom stavu je šejh Abdulaziz Es-Selman.

Drugo mišljenje: Opšta dozvola, i ovo mišljenje zastupa šejhu-l-islam Ibn Tejmije, neki učenjaci šafijske pravne škole, a to je ujedno i fetva Stalne komisije za naučna istraživanja i fetve u Saudijskoj Arabiji.

Treće mišljenje: Zabrana igre ako ona biva na posebno pretjerano uređen način (odnosno: zabrana postavljanja cijelih pravila zbog kojih se odstranjuju igrači samo radi igre loptom) te njena dozvola u ostalim slučajevima. To je ujedno i fetva uvaženog šejha Muhammeda ibn Ibrahima, rahimehullah. [10]

Prije nego navedemo odabrano mišljenje navest ćemo dokaze svake od tri skupine učenjaka.

Dokazi prve skupine: Iz lopte proizilaze mnoge štetnosti poput izostavljanja namaza, gubljenja vremena, prostačkog govora poput proklinjanja i ocrnjivanja, otkrivanja avreta, tjelesnih ozljeda, rekla-kazala, te zaboravljanja zikra. Tako, onaj koji ovo zna neće posumnjati u zabranu ove igre iz koje proizilazi ovo ili nešto od spomenutog od strane odraslih i razumom obdarenih ljudi.

Dokazi druge skupine:

– Osnova kod svih stvari jeste da su dozvoljene, a ovdje nema dokaza koji ovo zabranjuje.

– Ne samo to, već u samome šerijatu postoji naredba jačanja tjelesne snage a iz ove igre nije izostavljeno skupljanje snage.

– Također, šerijat postiče na vođenje brige o tijelu i posvećivanje pažnje njegovom razvijanju, a nema sumnje da je jedan od načina vođenja brige o tijelu bavljenje sportskim aktivnostima, a od njih je i „lopta“ sa svim svojim vrstama.

Dokazi treće skupine:

Kažu pripadnici ove skupine: „Igre sa loptom ukoliko su sa pravilima onda nisu bez sledećih stvari:

– Onoga što je u prirodi ovih igara od frakcionizma i popuđivanja smutnji i stvaranja mržnje, a ovi rezultati su suprotni onome u što poziva islam od obaveze tolerancije, međusobnog sklada, bratimljenja, pročišćavanja duša i savjesti od mržnje, pakosti i odbojnosti, a nema sumnje da su mržnja, pakost i odbojnost prisutni u ovoj igri između pobjednika i poraženog.

– Onoga što prati igru loptom od rizika po tijela igrača kao rezultat kolizije i sukoba, pa uglavnom na kraju igre vidimo neke da su se onesvjestili na terenu ili su slomili nogu, ruku ili su se pak povrijedili.

– Igra loptom nema za cilj nešto od opravdanja za dozvolu sportskih igara u islamskom zakonu kao što su tjelesna aktivacija, vježba za borbu, i liječenje hroničnih bolesti.

– Često se igraju ove igre u namaskim vremenima iz čega proizilazi ostavljanje namaza ili džemata ili njegovo odgađanje izvan namaskog vremena od strane igrača i gledaoca.

– Od ovih stvari je i izloženost igrača otkrivanju stidnih mijesta, a avret muškarca je od pupka do koljena.

– Zato što ove igre odvraćaju od spominjanja Allaha kako igrače tako i gledaoce.

– Zato što obuhvataju jedenje imetka na haram način, te time potpadaju pod kocku, tj. opkladu, i to zbog dvije stvari:

a) bilo da pobjednik jedne od dvije ekipe uzme novčani ili materijalni iznos, a to je haram po koncenzusu,

b) ili da se uzme od gledalaca koji prisustvuju na stadionu za vrijeme utakmice, a ovo je zabranjeno po ispravnijem od dva mišljenja.

– Zato što je to put da se ljudi sa tim zaposle i da ga uzmu kao izvor dobita, posebno što je to „lehv“ (beskorisna razonoda).“ [11]

Kaže uvaženi šejh Sa’d ibn Nasir Eš-Šisri, nakon što je razmotrio sva tri prethodno spomenuta mišljenja i njihove dokaze, sledeće:

„Nakon iznošenja govora i njihovih dokaza u pogledu ovog pitanja i njihovog pažljivog istraživanja vidim da je najispravnije mišljenje da je igra loptom dozvoljena uz određene  uslove od kojih su:

– Da igre ne sprečavaju od onoga što je obaveznim učinio Allah, subhanehu ve teala, od propisanih namaza u džematu ili džume namaza.

– Da ne obuhvataju neki haram, od otkrivanja stidnih mijesta bedara, prostačkog govora poput proklinjanja, vrijeđanja, ocrnjivanja, psovanja, ili pobuđivanja smutnji ili stvaranja mržnje.

– Da se na njima ne plaća imetak i slično pobjedniku zbog toga što je pobijedio.

A mišljenja sam da ako svaki učesnik ove utakmice biva obavezan da plati novćani iznos da u tome nema smetnje i to biva sa strane iznajmljivanja.

A ti zasluženi iznosi od gledalaca bivaju u jednoj od tri situacije:

– Da se obavežu igrači da će platiti određeni iznos vlasniku igrališta, bilo da se radi o državi ili nekom drugom vlasniku,  a da ostatak ide njima, a gubitak da oni snose.

– Da vlasnik stadiona uzme pare od gledalaca i da se obaveže platiti određenu svotu igračima, a da ostatak ostane njemu i da on snosi gubitak.

– Da se iznos podijeli na određene dijelove, vlasniku igrališta dio, i svakom timu dio. Poput da se odredi pola iznosa vlasniku igrališta, jednom od timova trećina, drugome šestina i sl.

A što se tiče toga da se odredi specifični iznos za pobjednika ili omjer sa kojim će se odlikovati naspram nadmašenog, to nije dozvoljeno.“ [12]

Propis treniranja,takmičenja i gledanja fudbala u današnjem vremenu

Kada govorimo o propisu treniranja fudbala i takmičenja u njemu u današnjem vremenu možda je najbolje spomenuti mišljenja i fetve najeminentnijih učenjaka današnjice. Tako npr. kaže bivši glavni muftija Saudijske Arabije, šejh Muhammed ibn Ibrahim, rahimehullah, kada je uputan o ovome, sljedeće riječi:

„Osnova u ovakvim sportskim igrama jeste da su one dozvoljene ako su neporočne i imaju određenu svrhu, kao što je na to ukazao Ibnu-l-Kajjim u „Kitabu-l-furusijjeh“ i kao što je to pomenuo šejh Tekijju-d-din ibn Tejmije i ostali. A ako bi pak u njima postojali obuka za džihad, napad i bijeg, tjelesna aktivnost, liječenje hroničnih bolesti i jačanje morala tada bi ove igre ušle pod pohvalne stvari (mustehabb), pod uslovom da je ispravan nijet onoga ko se njima bavi. Od uslova svih ovih igara jeste i to da ne nanose tjelesnu štetu, da ne ugrožavaju živote, da iz njih ne proizilazi mržnja i neprijateljstvo koje se uglavnom dešava među igračima, da ne zauzimaju od bitnijih stvari, te da ne odvraćaju od spominjanja Allaha i namaza.

Međutim, ko danas razmotri stanje onih koji se bave ovim sportskim igrama i tok kojim idu, uvidjeće da rade od loših dijela ono što zahtjeva da bude zabranjeno, ne spominjući ono što je u prirodi ovih igara poput stvaranja frakcionizma, pobuđivanja smutnji, zlobe i mržnje između pobjednika i poraženog, frakcije ovog i frakcije onog kao što je vidljivo, te onoga čime su ove igre popraćene od rizika po tijela igrača kao rezultat međusobne kolizije i sukoba. Gotovo i da se na završi njihova igra bez da neko doživi lom, ranu ili izgubi svijest. Upravo zbog ovoga se i dovoze kola hitne pomoći, a od toga je i to što igrači praktikuju ove igre u vremenu namaza što ima za rezultat njegovu odgodu van namaskog vremena, kao i to čime su izloženi igrači poput otkrivanja stidnih mijesta (avreta) koje je zabranjeno, a stidno mjesto muškaraca je od pupka do koljena. Stoga, vidimo da im je odjeća do pola pola bedra, a kod nekih i kraće od toga, a poznato je da je bedro od avreta zbog hadisa: „Pokrij svoje bedro jer je bedro od avreta.“ Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne otkrivaj svoje bedro niti gledaj u bedro živog niti mrtvog.“ A Allah zna najbolje.“ [13]

Također, Stalnoj komisiji za naučno istraživanje i fetve postavljeno je sledeće pitanje: „Kakav je propis igranja nogometa, takmičenja u boksu i hrvanju koja su prisutna danas, da li su ova takmičenja zabranjena (haram), pokuđena (mekruh), ili dozvoljena?“

Njihov odgovor je bio: „Takmičenje je propisano u onome što pomaže u borbi protiv nevjernika poput takmičenja u trkama konja, deva i sreljaštvu, te svemu onome što potpada pod isto značenje kao što su tehnička sredstva ratovanja, poput aviona, tenkova i podmornica, svejedno bilo to sa nagradama ili bez nagrada. Međutim, ono što ne pomaže u ratovima, poput igre fudbala, boksa i hrvanja, nije dozvoljeno ako biva sa nagradama za pobjednika, ali ako nije sa nagradama dozvoljeno je od toga ono što ne zauzima od nekog od vadžiba (obaveznog djela), niti dovodi u haram (zabranjeno), niti iz njega ne proizilazi šteta, a u protivnom biva zabranjenim. Neka je Allahov salavat na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“ [14]

Stalna komisija za naučna istraživanja i fetve – Član: Abdullah ibn Kuud, Član: Abdullah ibn Gudejan, podpredsjednik: Abdurrezzak Afifi, predsjednik: Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz.

Stalnoj komisiji, samo u drugom sastavu, postavljeno je slično pitanje uz dodak kakav je propis gledanja utakmica, pa su rekli:

„Nogometne utakmice za novac i slične nagrade su haram budući da spadaju u opkladu, zato što nije dozvoljeno uzimanje uloga, tj. naknade, osim u onome gdje je šerijat to dozvolio, a to je takmičenje u trkama deva i konja kao i takmičenje u streljaštvu. Na osnovu ovoga prisustvo na utakmicama je haram a također i njhovo gledanje za onoga koji zna da su za naknadu budući da je u njihovom prisustvovanju i njihovo priznavanje. Međutim, ako utakmica ne bude za nadoknadu i ne bude zauzimala od onoga što je Allah učinio obaveznim poput namaza i sličnog i ako u njoj nema onoga što je zabranjeno poput: otkrivanja stidnih mijesta, miješanja muškaraca i žena, muzičkih instrumenata, onda nema smetnje u njoj niti u njenom gledanju. Ve billahi-t-tevfik. Neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“ [15]

Stalna komisija za naučna istraživanja i fetve – Član: Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Član: Salih ibn Fevzan El-Fevzan, podpredsjednik: Abdulaziz ibn Abdullah Alu-š-Šejh, predsjednik: Adbulaziz ibn Abdullah ibn Baz.

Neki od najvećih islamkih autoriteta upitani su o propisu ulaska na fudbalski stadion radi gledanja jedne od utakmica, pa su rekli:

„Ulazak na stadion radi gledanja fudbalskih utakmica, ukoliko iz toga ne proizilazi ostavljanje nekog vadžiba poput namaza, i ako u njemu nema viđenja stidnoga mjesta, te ako iz toga ne proizilazi mržnja i neprijateljtsvo, nije sporan, a bolje je to ostaviti jer je to „lehv“ (zabava koja samo uzima vrijeme i ne koristi). Međutim, u većini slučajeva prisustvovanje na stadionu dovodi do toga sa se propusti neki od vadžiba ili uradi nešto što je haram. Ve billahittevfik. I neka je Allahov salavat na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“ [16]

Stvari vezane za fudbal koje su u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem

U prethodnim redovima vidjeli smo neke od negativnosti sa kojim je danas popraćen ovaj sport. Međutim, možda je najveći problem u tome što se za ovaj sport i one koji su iskušani njime vežu neke od stvari koje su suprotne islamskoj akidi te mogu narušiti ili dovesti u pitanje vjerovanje jednog muslimana. Rekao je Allah, subhanehu ve teala: „Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje rijeke teku, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će, sigurno, uspjeti.” [17]

Ovaj ajet nedvosmisleno ukazuje da vjerniku nije dozvoljeno da slavi, veliča niti da bude u ljubavi sa nevjernicima, onima koji se suprostavljaju Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem. Nažalost, svjedoci smo da su mnogi muslimani danas začarani i opčinjeni fudbalskim igračima koji su nevjernici, pa ih oponašaju, vole, uzdižu, veličaju. Neki pamte njihove biografije poznavajući detaljno njihova “dostignuća” u karijeri, a u isto vrijeme ne znaju nabrojati nekoliko ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što potvrđuju brojne televizijske ankete po arapskim zemljama. Pogledat ćemo samo dio odgovora sa stranice uvaženog šejha Muhammeda ibn Saliha El-Munedždžida kad im je upućeno pitanje o propisu prodaje i kupovine sportske odjeće na kojoj se nalaze slike i imena igrača, te obilježja njihovih klubova. Kaže se u odgovoru:

„Prvo: Nijednom razumnom čovjeku nije nepoznato stanje do kojeg su došli ljudi u ovome našem vremenu, uključujući sa njima i muslimane, od ovisnosti o nogometu, vezanosti za fudbalske igrače, te veličanje njihovih klubova. Raširenost fotografija igrača na svakom mjestu, nazivanje njihovim imenima, oblačenje odjeće na kojoj su njihovi brojevi, kao i oponašanje istih u njihovim pokretima, načinu igre i ponošanju, sve je ovo, i mnogo toga ostalog, od znakova ovisnosti, vezanosti i veličanja toga sporta i njegovih igrača.

Šejh Zijab El-Gamidi, Allah ga sačuvao, opširno govoreći o propisu ove igre u svojoj knjizi „Hakikatu kureti-l-kadem“ (Stvarna slika nogometa) spomenuo je čedrdeset i jednu zabranjenu stvar od zabranjenih stvari ove igre sa svim pojedinostima uz detaljno istraživanje, pa neka pogleda ovu knjigu ko kod želi da se upozna sa stvarnošću ove igre i njenih zlih aspekata.

Drugo: Ono što je došlo u pitanju dio je činjenice koju smo spomenuli u prvome dijelu, što jasno ukazuje na vezanost muslimana – slijedeći tako barbarsku rulju nemuslimana –  za tu igru, kao što ukazuje na slavljenje tih igrača i njihovih klubova, ne obazirući se na to što su oni grešnici koji pokazuju svoja stidna mjesta ljudima i sve ono što se objavljuje o njihovim životinja od grešničnog stanja i nemorala, i ne samo to već ih i ne zanima što su nevjernici!

Treće: Nije dozvoljeno muslimanu da obuče majice na kojima postoji neka vrsta slavljenja tih nejvernika, ili njihovih klubova, tako da neće na njih stavljati ime igrača, niti ime njegovog kluba niti njegov broj, kao što ne dolikuje da na svoju majicu stavi sliku tih igrača ili jednog od njih.

Upitana je Stalna komisija: Kakav je propis oblačenja sportske odjeće koja nosi oznake specifične za navjernike, poput sportskih dresova na kojima su sportski slogani Italije, Njemačke, ili Amerike, ili dresova na kojima pišu imena nekih od igrača nevjernika? Pa su odgovorili:

– Ako ta obilježja simboliziraju religije nevjernika, kao što je krst i slično, onda u ovoj sitvaciji nije dozvoljen uvoz ove odjeće, niti njena kupovina, niti oblačenje.

– Ako ova obilježja simboliziraju slavljenje nekog od nevjernika, stavljajući sliku istog, ili pisanjem njegovog imena i slično, onda su također haram kao što je prethodno spomenuto.

– Ako ovi simboli ne simboliziraju neki ibadet, ili veličanje neke osobe, već se npr. radi o dopuštenim trgovačkim znakovima, takozvanim „markama“, onda u tome nema smetnje.

Šejh Abdulaziz ibn Baz, šejh Abdullah ibn Gudejan, šejh Salih El-Fevzan, šejh Abdulaziz Alu-š-Šejh, Šejh Bekr Ebu Zejd. „Fetve stalne komisije“ (24/24,25).” [18]

Zaključak:

Nakon svega spomenutog u prethodnim redovima možemo zaključiti sledeće:

– Islam podstiče muslimane na jačanje tijela i bavljenje sportom, i na to jasno ukazuje Časni Kur’an, praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem te koncenzus islamskih učenjaka.

– Igre loptom, uključujući i fudbal, po koncenzusu islamskih učenjaka su haram ako sprečavaju od izvršenja nekog od vadžiba, ili ako dovode čovjeka da učini neki haram, ili ako sadrže isplaćivanje uloga ili naknade.

– Dozvoljeno je igrati fudbal po ispravnom mišljenu ako u tome nema jedne od tri spomenute zabranjene stvari, a ukoliko osoba ima ispravan nijet, te igra radi jačanja svoga tijela za džihad onda igranje biva pohvalnim, mustehabb.

– Utakmice koje je dozvoljeno igrati, dozvoljeno je i gledati iako je prioritetnije da se to ostavi, a ukoliko je utakmica sama po sebi haram zbog nabrojanih haram stvari u njima, onda je takvu utakmicu zabranjeno i gledati.

– Nije dozvoljeno muslimanu da veliča, slavi i izražava ljubav igračima nevjernicima, bilo da se to radi noseći njihova imena, brojeve, ili slike na dresovima ili na bilo koji drugi način, a isto se odnosi na nevjerničke klubove i njihove simbole.

Molim Allaha da nam podari korisno znanje i da nas uputi na ono sa čime je On, subhanehu, zadovoljan. Amin.

____________________________________________________

[1] Pogledati: Fudbal – istorija, teorija i metodika, Dr. Veljko Aleksić i Dr. Aleksandar Janković, FFK, Beograd, 1995.

[2] El-Bidaje ve-n-nihaje, ibn Kesir, Daru-l-fikr, 1407.h/1986. dio: 12, str: 233.

[3] Ibid, dio: 12, str: 279.

[4] Kur’an, 8:60.

[5] Pogledati: El-Musabekat ve ahkamuha fi-š-šeriati-l-islamijjeh – dirasetun fikhijjetun usulijjeh, Sa’d ibn Nasir ibn Abdulaziz Eš-Šisri, Daru-l-asimeti li-n-nešri ve-t-tevzi’a, Rijad, prvo izdanje, 1418.H/1997, str: 23-24.

[6] Pogledati: Hakikatu kureti-l-kadem, Zijab ibn Sa’d Alu Hamdan El-Gamidi, prvo izdanje, 1429.H. str: 69.

[7] Buhari 6/73, Ebu Davud 4102, Nesai 6/227.

[8[ Buhari 6/91.

[9] Pogledati: El-Musabekat ve ahkamuha fi-š-šeriati-l-islamijjeh – dirasetun fikhijjetun usulijjeh, str: 33-34.

[10] Pogledati: ibid, str: 203-204.

[11] Pogledati: ibid, str: 205-207.

[12] Ibid, str: 208-209.

[13] Fetve i poslanice uvaženog šejha Muhammeda ibn Ibrahima Adbu-l-Letifa Alu-š-Šejha, sakupio, poredao i verifikaciju izvršio: Muhammed ibn Abdurrahman ibn Kasim, izdavač: Matbeatu-l-hukumeh bimekkte-l-mukerremeh, pvo izdanje, 1399.h. dio: 8, str: 117-119.

[14] Fetve Stalne komisije za naučna istraživanje i fetve – prva skupina, skupio i poredao: Ahmed ibn Abdurrezzak Ed-Duvejš, izdavač: Riasetu idareti-l-buhusi-l-ilmijeti ve-l-ifta’ – El-idaretu-l-ammetu li-t-tab’a – Rijad, dio: 15, str: 194.

[15] Ibid, dio: 15, str: 239.

[16] Islamske fetve uvaženih učenjaka: šejha Abdulaziza ibn Abdullaha ibn Baza, šejha Muhammeda ibn Saliha ibn Muhammeda El-Usejmina i šejha Abdullaha ibn Abdurrahmana El-Džibrina, dodatak Stalnoj komisiji i odlukama Fikhskog vijeća, skupio i poredao: Muhammed ibn Abdulaziz ibn Abdullah El-Musned, izdavač: Daru-l-vetani li-n-nešr, Rijad, drugo izdanje, 1413.h. dio: 4, str: 432.

[17] Kur’an, 58:22.

[18] Preuzeto sa stranice “Islam – pitanja i odgovori” www.islamqa.com koja je pod supervizijom uvaženog šejha: Muhammeda ibn Saliha El-Munedždžida, broj fetve: 15862.

Obrada: Islam-Iman.com

Komentari

komentara