Šejh Jusuf Al-Qaradawi raspravlja o stvarnosti džihada

www.islam-iman.com – Uvod: Nakon uvoda i uvodnih definicija, Šejh Jusuf Al-Qaradawi raspravlja o stvarnosti džihada, o njegovom konceptu i načelima.

Suštinsko pitanje prvog poglavlja je načelo džihada, njegova obaveznost u svim vremenima i situacijama, ili tek u slučaju samoobrane, a ne u slučaju prevencije.

Uz podršku jednog broja učenjaka, mnogi su muslimani uvjereni da je džihad obaveza i u samoobrani i prevenciji, te da imam (vođa zajednice) muslimana džihad mora obavljati barem jednom godišnje.  Šejh je preuzeo teški zadatak uvjeravanja ljudi u stav koji se daleko razlikuje od onog što omladina uči u svojoj mladosti a stariji prihvataju tokom svojih života.

                Šejh je izučio svaki aspekt islamske jurisprudencije kako bi dodijelio ono što smaatra ispravnim stavom kojeg podupire uvjerljivim dokazima.  Prije dubljeg bavljenja tim bitnim pitanjem, on se osvrće na neke definicije koje se tiču džihadskog fiqha, jer tačno shvatanje tih definicija dovodi do ispravnog shvatanja cijelog problema.

Razlika između džihada i borbe

                Mnogi su ljudi i učenjaci zbunjeni razlikom između džihada i borbe.  Kad god se pomene riječ džihad, razumije ju se pogrešno misli da znači borba ili učestvovanje u bitkama.  Džihad, ustvari, ima šire i opsežnije značenje od samog borenja, koje je tek jedna vrsta džihada.  To opsežno značenje džihada podrazumijeva i trošenje imetka, džihad govorom, unutarnji džihad, i tako dalje.

                Ovakvo proširenje značenja džihada i njegovo neograničavanje na ”borbu,” svakom muslimanu, kako muškarcu tako i ženi, sposobnom ili nesposobnom, daje priliku da u svijetu džihada odigra značajnu ulogu.

                Šejh kaže, ”Dakle, vidimo da izraz džihad ima šire značenje od borbe, iako je konvencijom islamske jurisprudencije ustanovljeno da znači borba.  To je ono što je u normalnim okolonostima prihvatljivo i nije predmet rasprave.”

                Mada izraz podrazumijeva borbu pojedinca, borbu protiv sebe i protiv šejtana, džihad pozivanja u dobro i zabranjivanja poroka, govorenja istine nepravednom vladaru, i tako dalje, džihad također znači i borba na Allahovom putu.

                Učenjaci su ga pravno odredili kao ”Opravda borba protiv nevjernika ili napadača.”  Neki su ga učenjici definirali kao ”Pozivanje ljudi u pravu vjeru i borba protiv onih koji je ne prihvataju.”  Drugi su je definirali kao ”Iziskivanje sve snage i moći u borbi na Allahovom putu, tjelesno, trošenjem imetka, dijeljenjem mišljenja, govorom, ili povećavanjem moći muslimanske vojne sile, i tako dalje.”

                Ova posljednja definicija je vjerovatno najprihvatljivija jer uključuje veći broj vrsta džihada koje spominju Časni Qur’an i sunnet.  Štaviše, ta definicija džihad ne ograničava samo na borbu protiv nevjernika, već tu uključuje i one koji odbijaju jasno uspostavljene obrede islama kao što su molitva, zekat, zabrana kamate, preljuba i pijenje alkohola.

Obrambeni džihad i preventivni džihad

                Ako jasno ne razlikuju ove dvije vrste džihada, muslimani će lako pogriješiti.  Obrambeni džihad Šejh definirao kao otpor neprijatelju koji ulazi u zemlju muslimana i zauzima jedan njezin dio, bez obzira koliko malen on bio; ili neprijatelju koji vrši napad na živote muslimana, njihove posjede ili svetinje bez stvarnog ulaženje i zauzimanja zemlje.

                Džihad je neophodan protiv onih koji muslimane osuđuju zbog njihove vjere, ili protiv onih koji kuju planove odvraćanja muslimana od njihove vjere ili od prava na izabir svoje religije, ili ih mučenjem i nepravdom prisiljavaju da se njega odreknu.

                S druge strane, preventivni džihad se usmjerava na neprijatelja kojeg muslimani love i ciljaju u vlastitoj zemlji, kako bi zemlju islama proširili i učinili sigurnom.

                U tom slučaju, neprijatelja iznenađujemo prije nego on iznenadi nas.  To možemo učiniti kako bismo neprijatelju omogućili da čuje novi poziv u islama pošto takve prepreke moraju biti maknute radi omogućavanja muslimanima da sve ljude pozivaju u islam, ili radi oslobođavanja naroda od tiranina koji njima vladaju ili im štete.

Džihad: obavezan ili dobrovoljan?

                Nakon uvoda, Šejh definira sud o bitnom pitanju džihada.  Pri tome, Šejh predstavlja stavove ranih pravnika prije nego što nudi svoje mišljenje, kako bi izbjegao optužbe za nevjerstvo.  Neki muslimani vjeruju da je svako jedinstveno mišljenje novotarija i da su sve novotarije pogrešne.

                Mišljenje Imama Al-Džassasa

                Šejh navodi izjave Imama Al-Džassasa o tefsiru (tumačenju Qur’ana i sunneta) i vezanim fetvama Ibn Šubrume, Al-Thawrija i drugih koji kažu da je džihad dobrovoljan a ne obavezan.  Drži se da isti stav imaju i Abdullah ibn Omer i Amr ibn Dinar.  Nakon rasprave o tom stavu, Al-Džassas kaže,

Svi muslimani vjeruju da ukoliko se žitelji na granici sa neprijateljem plaše napada i ne posjeduju sredstva za otpor i brinu se za svoje posjede, živote i potomke, džihad postaje obaveza po čitav islamski ummet.  Protiv neprijatelja se mora boriti sve dok se muslimani ne spase od njihovog napada.   Ovo je koncensuz čitavog ummeta.  Nijedan musliman nikada nije uzeo stav da je dozvoljeno neprijatelju dopustiti da proljeva muslimansku krv ili da zarobljava potomke muslimana.  Međutim, pitanje po kojem se ne slažu jeste, ”Ukoliko postoji valjan otpor muslimana i ti se muslimani ne boje poraza, mogu li muslimani prekinuti svoj džihad dok se neprijatelji ne predaju ili ne plate džizju?”  Ibn Umar, Atta’, Amr ibn Dinar i Ibn Šubruma kažu da imam i muslimani mogu prekinuti s borbom s neprijateljem i sačekati.

                Drugi kažu da takve Imam i muslimani moraju napadati sve dok ili ne prihvate islam ili ne plate džizju.  Takav je stav naših suvremenih pravnika kao i prethodnika koje smo spomenuli: Al-Miqdada ibn Al-Aswada, Abu Talhaha, i drugih ashaba i prvog naraštaja nakon Poslanika Muhammeda.

                Gorepomenuto Šejh komentira ovako, ”Nemamo samo pravo već nam je i dužnost istaknuti važnost takvih stavova koje je Imam al-Džassas naveo od nekih pravnika ummeta, uključujući ashabe poput Ibn Omera, te tabi’ine kao što su ‘Ata’ i Amr ibn Dinar, te imamo poput Al-Thawrija i Ibn Šubrume, koji tvrde da je dužnost muslimana napasti nevjernike čak i ako su zaštićeni od njihovog napada.  Džihad je neophodan ukoliko postoji strah od njihovog zla i napada na muslimane.”

                Mišljenje Imama Abu Džafera An-Nahasa

                Šejh potom spominje mišljenje Abu Džafera An-Nahasa o abrogaciji i abrogiranim ajetima pri tumačenju riječi Svemogućeg Allaha:

                Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji. (Krava 2:216)

                Zatim navodi sve relevantne stavove prethodnika i redom o svakom raspravlja.

                Jedna skupina kaže, ”Ovaj ajet abrogira propis o nesuprotstavljanju njima nakon što im je naređeno da u Mekki budu tolerantni i da oproste.”  Druga skupina kaže, ”To je dokinuto.”  Isto kažu i za riječi Svemogućeg Allaha:

                Krećite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje!  (Pokajanje, 9:41)

                Ajet kojim se to dokida je:

                Svi vjernici ne trebaju ići u boj.  Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada se vrate, da bi se Allaha pobojali. (Pokajanje, 9:122)

                Treća skupina kaže, ”Preporučen je, ali nije obavezan.”  Četvrta skupina kaže, ”Obavezan je, džihad je obaveza.”  ‘Ataa kaže, ”Bilo je obavezno za druge, ne za nas,” što podrazumijeva da se odnosilo na ashabe.

                Abu Džafer kaže da postoji pet stavova po ovom pitanju.  Zatim, odlučuje se da taj ajet abrogira i da je džihad obaveza koja se mora ispuniti.

                Mišljenje Al-Hafeza ibn Hadžara

                Na ljude se džihad odnosi u dva slučaja; jedan je bio za života Poslanika (s.a.w.s.), a drugi nakon njegove smrti.

                Prvi slučaj je kada je džihad propisan: što je po koncenzusu nakon Poslanikove (s.a.w.s.) hidžre u Medinu.  Međutim, nakon propisivanja džihad, je li on bio dužnost pojedinca ili zajednice?  O ovome postoje dva dobro poznata učenjačka stava.  Oba pripadaju šafijskoj školi fiqha.

                Al-Mawardi kaže, ”Bila je to dužnost pojedinaca nametnuta iseljenicima iz Mekke, i nikome više.”  Taj stav podupire spominjanjem obaveznosti preseljenja u Medinu za svakog preobraćenika prije osvajanja Mekke radi obrane islama.”

                Al-Suhajli kaže, ”Bila je to obaveza pojedinaca nametnuta ensarijama (muslimanima Medina) i nikome više.”  Taj stav podupire njihovom zakletvom odanosti Allahovom poslaniku (mir i blagoslov nek su na nj) u Al-‘Aqabi, kada su dali obećanje da će mu pružiti utočište i da će ga štititi.  Iz ova dva mišljenja zaključujemo da je to bila obaveza pojedinaca iz svake skupine te zajednička obaveza ostalima.  Međutim, ova generalizacije nije primjenjiva na obje skupine. Bila je to dužnost ensarija u slučaju napada na Medinu, a bila je i dužnost doseljenika u slučaju da je riječ o preventivnom ratu protiv nevjernika.  Ovo potvrđuje događaj na Bedru kojeg prenosi Ibn Ishaq, izrazito indikativan za ovo pitanje.

                Drugi slučaj je ovakav:  Nakon što je Poslanik (s.a.w.s.) preminuo, najpoznatije je mišljenje da je džihad zajednička dužnost osim ako postoji potreba, kao prilikom napada neprijatelja.  Nameće se na svakoga koga Imam označi.  Stav je većine pravnika da se ta zajednička dužnost mora izvršiti jednom godišnje.  Njihov argument se zasniva na činjenici da je džizja može zamijeniti i slažu se da se ona ne plaća više od jednom godišnje.  Ovo se također primjenjuje i na njezine zamjene.

                Najvažnija je stvar da je džihad obavezan kada god je to moguće.  Propis džihada je potrajao onakav kakav je bio u vrijeme Poslanika (mir i blagoslov nek su na nj) dok većina zemalja nije bila osvojena a islam proširen na čitavim svijetom.  Tada se propis džihada promijenio na gorespomenuta mišljenja.

                Dužnost je svakog muslimana da protiv nevjernika sprovede jedan od svih vrsta džihada; da li fizički džihad, džihad riječima, džihad trošenjem imetka, ili džihad srcem.

                Mišljenje Ibn Al-Qajjima

                Imam Ibn Al-Qajjim kaže, ”Potvrđeno je da je džihad obaveza pojedinca, bilo srcem, riječima, potrošnjom imetka, ili rukom.  Svaki se musliman mora boriti kroz jednu od ovih vrsta džihada.”

                Fizički džihad je dužnost pojedinca, no o džihadu trošenja imetka postoje dva mišljenja.  Ispravno je reći da on obavezan, pošto je džihad trošenjem imetka u Časnom Qur’anu jednako propisan kao i fizički džihad.

                Zahvaljujući svim ovim navodima, Šejh donosi pravni zaključak da je, ukratko, obrambeni džihad obaveza sa čime se jednoglasno slažu i rani i suvremeni pravnici.  Oko preventivnog džihada postoji neslaganje među učenjacima, a on ga smatra obavezom samo ukoliko je neophodan.

                Šejh kaže,

Stoga vidimo da ono što su mnogi vjerovali o preventivnom džihadu i pobjeđivanju neprijatelja jednom godišnje kao općeprihvaćenoj zajedničkoj dužnosti nametnutoj ummetu nije istina.  O ovome postoji koncenzus za dva jasna slučaja:

Prvo, riječi Ibn Rušda: ”Kada neprijatelj napada muslimansku zemlju, svi se muslimani moraju boriti protiv tog neprijatelja a svi ostali muslimani ih moraju podržati dok se neprijatelj ne pobijedi.”

Drugo, mobiliziranje vojske i priprema obrane suveriniteta spremanjem dovoljno vojne moći za suprotstavljanje neprijatelju.  Također se treba posjedovati dobro obučena ljudska sila, na kopnu, moru i u zraku, koliko je potrebno.  To je u skladu sa uvjetima tog doba i naređuje ga Svemogući Allah:

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje. (Plijen, 8:60)

                Šejh potom sagleda povijesnu stvarnost i problem povezuje sa političkim fiqhom, te kaže, ”Istina je da je osvajanje nevjerničkih zemalja ili duboko prodiranje u njihova tla jednom godišnje, što nalažu učenjaci koji to smatraju zajedničkom dužnosti nametnutoj čitavom ummetu kojeg predstavljaju njegovi halife ili emiri, koji su odgovorni za izvršavanje svega što ima veze sa takvom nametnutom invazijom (osvajanjem), ovisi o promjenjivim okolnostima.”

                Prema tome, možemo ocijeniti da dužnost godišnjeg napadanja neprijatelja zapravo ovisi o političkom fiqhu.  To je jedna opsežna grana fiqha koju obilježava fleksibilnost, mogućnost razvijanja, te mnoštvo pogleda, a prvenstveno je zasnovana na fiqhu namjera i interesa te fiqhu predviđanja, umjerenosti i prioriteta.

                U okviru ovih polja fiqha postoji mnoštvo prilika za konstruktivne i selektivne jurisprudencijske namjere kao i raznovrsnih tipova i velik broj pogleda i vizija, gdje nijedna skupina ne smjenjuje drugu sve dok se konstante poštuju, i gdje se uz promatranje uspostavljenih regulacija, promatraju i osnove šerijata.

                Naši komentari

                Šejh predlaže muslimanima da se ne bore protiv onih koji im nude mir niti im nanose ikakvu štetu, i takav njegov stav nema nikakvih nedostataka.  Podupire ga ispravan pravni prijegled te opća svrha islamskog zakona koji poziva na očuvanje ljudskog života, muslimana ili nemuslimana.

                Međutim, tu se postavljaju sljedeća pitanja, ”Je li ovo važilo tijekom cijele ljudske povijesti?  Je li svijet ikada bio bez ratova koji proždiru sve?  Jesu li Perzijanci i Rimljani u starijim vremenima, ili komunisti, Jevreji, kršćani i sekularisti u modernom vremenu, muslimane pošteđivali svetogrđa, uništavanjem svetinja, i vojnih i kulturalnih invazija koje su pratile pljačkanje njihovih zemalja i imetka?

                Nadamo se da će čovječanstvo jednoga dana uživati u mirnome suživotu.  Nadamo se da silnici neće ugnjetavati slabije te da bogati neće podčinjivati siromašne.  I da se to ostvari, teorija o suzbijanju koju navodi Časni Qur’an ostat će tačna:

I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.  A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao – ali Allah je dobar svim svjetovima. (Krava 2:251)

                Svemogući Allah kaže,

Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ”Gospodar naš je Allah!”  A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. (Hadždž, 22:40)

Kako izvršiti tu zajedničku dužnost?

                Nakon šejhove rasprave o zajedničkoj dužnosti po hanefijskoj i šafijskoj školi, kaže,

To znači da je za implementaciju zajedničke dužnosti neophodna jaka muslimanska vojska koje se neprijatelj boji, a koja treba biti opremljena najsofisticiranijim krupnim i sitnim naoružanjem.  Njezini vojnici moraju biti kvalitetno obučeno, a snage raspoređene posvuda po kopnu i po morskim lukama tako da nijedan komad zemlje ne bude u opasnosti, nepotpuno zaštićen i ranjiv.  To će vjerovatno odbiti neprijatelja i odvratiti ga od napada na muslimane.  Ovaj prijedlog danas odobravaju sve zemlje svijeta.  Suverenitet svake države podrazumijeva njezino posjedovanje oružanih snaga sposobnih za obranu njezinih granica i nezavisnosti od svakog napada na njih ili na njezine svetinje, te od svakog pokušaja da se oduzme mali komad njezine zemlje.

Kada je džihad dužnost pojedinca?

                Potom šejh kazuje da džihad postaje lična dužnost u sljedećim izdvojenim okolnostima:

                1 — Kada neprijatelj vrši napad na muslimansku državu.

                2 — Kada imam određenom pojedincu ili skupini naredi učestvovanje u džihadu.

                3 — Kada vojsci treba obuka određene osobe.

                4 — Kada se pojedinac zapravo nalazi na bojištu.

                Ovo poglavlje šejh zaključuje raspravom o dva bitna pitanja: prvo je, kako se dužnost pojedinca izvršava u džihadu, a drugo je pitanje džihada žena.

                Vezano za prvo pitanje, kaže, ”Suočeni smo sa jednim krajnje bitnim pitanjem: Šta se treba učiniti ako narod jedne države nije u stanju zaustaviti neprijateljev napad ili je oslabio pred neprijateljem i njegovi susjedi ih odbijaju ili ne mogu podržati pa lična dužnost prelazi na njegove susjede pa na najbliže muslimane sve dok ne uključi sve muslimane svijeta?”

                Bi li dužnost svih muslimana na svijetu bila doći na to muslimansko tlo koje je neprijatelj zauzeo?  Hoće li u tu zemlju poći žene bez dozvole svojih supruga, ili sinovi bez dozvole svojih očeva, ili podređeni bez dozvole svojih nadređenih?

                Nakon rasprave o ovom prijedlogu, izjave o nemogućnosti njegove primjene i prikazu njegove uopćene zaludnosti, šejh kaže,

Sve što zasigurno o ovome mogu reći je da iznenađeni ljudi napadnute države moraju dati sve od sebe kako bi se napadaču oduprli.  Svaki od njih treba sakupiti sve svoje sposobnosti i vještine pod organizacijom i uredbom vladinog tijela odgovornog za džihad, bilo to tijelo postojano državno tijelo ili tijelo koje je odabrala većina utjecajnih ljudi u odsustvu države.  Muškarci bi trebali raditi ono što im je prikladno, a tako i žene i djeca, te pismeni i nepismeni.  Svako bi trebao biti na svom pravom mjestu.

S druge strane, ukoliko napadnuta država i njezini susjedi ne uspiju iz bilo kojeg razlog spriječiti neprijatelja, ili ukoliko su oslabljeni, pobunjeni ili neposlušni pa dužnost džihada postaje odgovornost čitavog ummeta, smatram da tada dužnost ummeta nije da svi muslimani fizički dođu na bojište pošto bi to bilo nemoguće i ne bi bilo od koristi.  Ta je dužnost za sve muslimane u ovom slučaju da omoguće podršku i pomoć kako bi spasili sumuslimane i njihovu pobjedu preveli u stvarnost.  Svako bi trebao učestvovati u skladu sa svojim mogućnosti te im dobaviti oružje, opremu, zalihe, novac i ljudstvo koji su im potrebni.  Tim njihovim potrebama trebaju izaći u susret što je brže moguće, pogotovo onima koje su izrazito hitne.

Džihad žena

                Šejh se, po ovom pitanju, osvrće na džihad žena u vrijeme Allahovog Poslanika (mir i blagoslov neka su na nj) i njegovih časnih ashaba, te potvrđuje da uloga žena u ovoj službi islama nije inferiorna spram uloge muškaraca, pošto je ona preuzima jednake odgovornosti.  Ipak, šejh kazuje da postoji dosta zadataka nesrazmjernih sa ženskom prirodom i osobinama koje im je Svemogući Allah dodijelio da bi se njima pomogle odigrati svoju ulogu i postići svoj životni cilj.

                Šejh u nastavku ističe razlike između dvije vrste džihada; obrambenog i preventivnog džihada.  Primjećuje da je on jednako nametnut ženama i muškarcima sve dok je riječ o obrambenom džihad.  Međutim, preventivni džihad ženama nije nametnut.  Muškarcima koji su otišli u džihad žena može pomoći u skladu sa svojom prirodom i mogućnostima.

                Šejh kaže, ”Pravnici razlikuju dvije vrste džihada: obrambeni i preventivni džihad.  Dužnost žene nije učestovanje u preventivnom džihadu gdje muslimani napadaju neprijatelja na njihovom tlu.  Međutim, može učestvovati dobrovoljno radi Allaha, te radi Njegove udvostručene nagrade mudžahidima.”

                Što se tiče obrambenog džihada, kada neprijatelj napadne muslimansku zemlju, ili uđe u muslimansku zemlju da je zauzme i podčini njezin narod, onda je dužnost sve i jednog muslimanskog pojedinca svoju zemlju obraniti i zaštiti svoje svetinje, svim dostupnim sredstvima.

                Niko ne treba izbjegavati džihad; svako treba doprinjeti u skladu sa svojim mogućnostima.  U slučaju sveopće mobilizacije, neki učenjaci drže da sinovi u džihad mogu otići bez dozvole roditelja, žene bez dozvole suprugova, sluge bez dozvole gospodara, kako je ranije pomenuto.  U ovakvom slučaju, njihova zemlja i njezin narod postaju izloženi opasnosti.

                To je sukob između zajedničkih i ličnih prava, gdje su zajednička prava u prednost pošto opstanak skupine znači i opstanak pojedinca dok gubitak skupine znači i gubitak pojedinca.

                Takva je dužnost džihada nametnuta ženama, ista ona koja je nametnuta muškarcima, iako se od žene ne zahtijevaju iste stvari kao od muškarca.  Dužnost i muškaraca i žena je da daju sve od sebe kako bi odbili agresora.

Autor: Dr. Radžab Abu Maleh

Izvor: onislam.net

Za www.islam-iman.com – Preveo: Abdurrahman Kadrić

www.islam-iman.com

Komentari

komentara