Selman el-Auda- Tebi, voljena… na tvome mezaru

Nisi bila da’ija koji govori, tvoji postupci su me, bez riječi i prijekora, uvijek vodili ispravnom i upućivali me. Ti si otišla, a tvoj odlazak pratile su pohvale i ljubav ljudi prema tebi, ostavljajući me njihovom sažaljenju.

selmanelavdaOtišla si bez oproštaja, kao što je to uradio tvoj voljeni toga jutra.

U toku svoga života si mi poklonila čistu, neukaljanu ljubav, a nakon smrti poklonila si mi ljubav i blizinu ostalih ljudi. Plemenita si bila dok si bila živa, a takva si ostala i nakon smrti…

Tvoja žeđ te vodila tvome izboru, a moja žeđ će me voditi cijelog života da te čuvam u svome srcu.

Prelistao sam memoriju, te sam pronašao brojne stvari koje sam o tebi zapisao, u trenucima naše kratke razdvojenosti.

– Zatvorenik 276/1, imaš posjetu.

Strah prolazi kroz moje srce, pitam se, ko li je to došao meni u posjetu. Da li je to vladar, koji ima kontrolu nad mojim tijelom, ili je to, pak, ‘vladar’ koji je ovladao mojim srcem? Ili oboje…

Sigurno je njegova nevjesta, koju je morao napustiti prije nego je s njom proveo prvih šest mjeseci svoga braka, ostavio je uznemirenu, brižnu, sa strahom za svoju budućnost. Čak nije imao prilike ni posvetiti joj kratke trenutke oproštaja, kako to dolikuje.

Vodopadi ljubavi počeli su bujati, natapati i napajati ono što dugo vremena nije napojeno, čuvano u njegovoj unutrašnjosti…

Želio je zaspati ranije, kako bi se pripremio za sutra. Ali, uznemirenje i nemir su ga obuzeli. Ovladali su njime i uzeli mu dobar dio noći. Spavao je isprekidano, snovi su ga budili. Probudio se rano. Ostao je dugo u kupatilu, sređujući sebe i svoju odjeću. Kratke vremenske intervale je prekidao ulazeći i izlazeći. Gledao je u sat, koji je uvijek bio uz njega, da bi znao vrijeme namaza, kada je čuo korake kako se približavaju vratima njegove ćelije.

Hodao je u tišini sa svojim čuvarem, umoran od pitanja, na koja nije mogao odgovoriti drugačije, osim riječima ‘ne znam’.

Išao je poznatim putem, ka nepoznatom mjestu, prolazeći pored lica koja nikada prije nije vidio, a onda je ušao u mali automobil, poput nekog golfa, i krenuo dugim tunelom u tišini. Vidio je stvari koje nikada ranije nije vidio, ili ih je vidio, ali na neki drugačiji, različit način. Svakim korakom drhtaji srca su se povećavali, uz stalno ponavljanje: “Ko će me to posjetiti?”

Odbrojavanje do spoznaje ko je došao u posjetu je počelo, slagalica se polahko uklapa, a srce sve glasnije kuca, nadjačavši sve okolne glasove.

Stražari ‘nestaju’, prostor se širi, a vrata su nekako drugačija. Od posjetioca ga dijeli samo zid, dug tri metra, na kojem se nalaze vrata.

Njegovo strpljenje ponestaje, a pogled je usmjeren prema vratima.

Nije očekivao da će ikada biti preplavljen ovakvim osjećanjima, osjećanjima koja su toliko narasla da im se nikako nije mogao suprotstaviti. Kada je došao do samog ulaza, stao je na vrata i bacio pogled preko sobe. Jedino što je vidio bio je službenik u civilnoj odjeći, koji je sjedio za sivim stolom, u jednom uglu sobe, tačno naspram vrata, tako da je pogled prvo padao na njega.

Čim ga je vidio, ustao je i pružio ruku, ali naš prijatelj je osjetio da je njegovo srce poput staklene boce, koja je pala i razbila se.

Obuzdao se, pružio ruku, a u njegovoj nutrini kolala je nada.

Tamam kad su se znaci te izgubljene nade počeli očitavati na njegovom licu, iz drugog kraja sobe je začuo poznati glas, malo različit, ali ipak poznat, na kasimskom dijalektu, izazvavši mu osmjeh. To je, dakle, posjetilac.

Okrenuo se u pravcu glasa, i ne znajući ni kako, da li su ga noge nosile ili čežnja prenijela, ili se pak vremenska i prostorna razdaljina između glasa i zagrljaja istopila, našao se u zagrljaju tog mladića.

Ljubavlju, punom nade, počeo je tragati za drugim posjetiteljem, odnosno posjetiteljicom, za tom mladom djevojkom koju je ostavio u četvrtom mjesecu trudnoće. Onog trena kada je ugledao njene suze, i na njegovim očima, stidljivo i sramežljivo, potekle su suze. Posmatrao je dugo, dok mu je ruka drhtala u njoj, kao da zajedno padaju sa zvijezda.

Pogledi su se gubili u tom ograničenom sastanku, a radost trenutka činila je da stijena rastanka postane samo jedno zrno pijeska u pješčaniku.

Onog trenutka kada tvojim srcem ovlada osjećaj ljubavi, shvatit ćeš da se svijet u potpunosti promijenio. Njegovu ličnu perspektivu boji njegovo iskustvo. Da li na tu perspektivu mogu utjecati i druga iskustva ili je to samo odraz ličnog iskustva.

Hemijske i fizičke reakcije sastanka nametnule su tišinu, dugu tišinu, ali rječitiju od svakog govora. Velike stvari se ne očituju u galami, velike stvari se očituju u trenucima tišine.

Skrivena sjećanja su počela navirati, a neobične stvari se počele događati. Čak i teške odluke, u trenucima emocionalne slabosti, postaju nelogične, tako da bacaju sumnju na jasnoću njegovih stavova i viđenja.

Dugo su stajali, iako su postojala dva reda sjedišta koja su ih čekala da ih zauzmu.

Ništa se manje nije izgubio u susretu od nje. Ovoga puta, u žaru susreta, nije mogao pročitati je na prvi pogled kao što je to ranije činio. Ono u što je bio siguran jeste da je ona, pred njim, bila skoro nijema, nije mogla progovoriti. Skoro da se uznemirio, bojeći se da je nešto propustio, ali, radost u kojoj je bio skoro da ga je više satirala od straha.

Za razliku od prvog kratkog pogleda, sada joj je poklanjao dug, usredotočen pogled, sa nizom poruka, sa riječima koje se nisu čule, ali ih je pogled nosio. Zavjet strpljivosti i odanosti između njihovih srca je postignut. Ljubav i saosjećanje su najbolji lijek za srca pogođena nostalgijom: U ovom trenutku nije bitno ništa osim srca koje je utonulo u ljubavi prema tebi i zadihano žudi da te vidi.

Čudo ljubavi stvara kontinuitet koji se ne mora izraziti riječima, koji se izražava pogledom, osmjehom, tišinom, ali koji je stvaran i neraskidiv, koji i jedno i drugo osjećaju, svjesni su njegove snage i moći.

Sjetio se kako joj je recitirao poeziju:

Čežnja u mojim grudima je vatra koja me razdara

A kako je samo ubitačna čežnja u srcu zaljubljenoga.

Sjetio se kako joj je pjevušio ove stihove dok je vozio autom, dok ih iz stajanja nije trgnuo glas zatvorskog službenika, koji im je kazao da je bolje da sjednu.

Pokazao je čvrstinu, strpljivost i snagu, kako bi je obradovao i ispunio njeno prazno srce. Pitanja su se borila na njihovim usnama, koje će biti prvo izrečeno… kako… da li… kada… gdje… šta…

Izgovarao ih je istim riječima, u istom dahu, u isto vrijeme, bez prethodnog dogovora, čitao je pitanja s njenih usana i ona je čitala pitanja s njegovih. Čuo je dodir njene duše, i ona je osjetila  dubinu njegove. Osjećanja su lebdjela među njima.

Nježno je upitao o plodu, kojeg je pola. Odgovorila mu je da je muško, i da će se uskoro roditi. Ovo, još nerođeno dijete, ulilo mu je novu snagu i vjeru, napojilo ga čvrstim uvjerenjem da će on biti taj koji će s njom otići u bolnicu i sačekati njihovo dijete. Bio je siguran da će ova nevoljna razdvojenost biti samo sjećanje i priča koju će prepričavati svojim potomcima.

Počeli su se dogovarati oko imena za novorođenče, tražeći pomoć od daidže, koji je tu bio prisutan sa svojom sestrom i službenika, i odluka je pala, zvat će se el-Bera!

Rastanak, koji je već bio izblijedio, počeo se ponovo nazirati, a tuga ponovo vraćati, kada je službenik rekao da posjeta traje pola sata. Kraj se primakao. Nije mogao dobiti dodatne minute, a i da ih je dobio, ipak je rastanak ono što slijedi. Rastanak je samo korak ka novom susretu.

Naš krug se preklapa sa krugovima ljudi do kojih nam je stalo. Skoro da se te granice našeg kruga tope u granicama kruga naših voljenih. Kap vode razara stijenu, ali ne snagom, već svojim kontinuitetom. Svako od nas ima svojo sopstveni krug. Nekada tj svoj krug čovjek može opasati maglovitošću, radi sebe ili radi onih koje voli. On je to uradio kada je vidio njenu potištenost zbog kraja posjete, strah i brigu za njim i mlin rastanka koji je, skoro, iznova samelje s novim rastankom.

Jezik njenog tijela govori mu da bi željela ostati s njim, provesti život, tu ispred njega, pred njegovim očima. Govorio joj je da je život unutar zatvorskih zidina sasvim običan, ne razlikuje se od života vani, izuzev po odvojenosti od voljenih. Jezik joj je izgovarao ove riječi, a razum je vrištao, moleći je da ne vjeruje u te riječi koje čuje!

Hrabrio je i nju i sebe, podsjećajući je da ona živi u njegovom srcu, da ga nikada nije napustila. Uvjeravao je da njen lik vidi u kapima vode, a njene šapate čuje u treptajima noći.

Tražio je od nje da ne gleda u prazan dio čaše i ono što će je dopuniti, već da gleda u onaj punio dio čaše. Govorio joj je ko je očekivao takav njihov susret, novi susret sigurno slijedi, i kiša počinje sa kapima, a život je pun iznenađenja.

Ponovo se rastaju noseći, svako od njih, novi ukus života i gorivo za svoje strpljenje.

Vratio se u svoju ćeliju, a od silne radosti svoju priču pričao je zidovima. Ovaj dan je bio tako različit, u isto vrijeme tako dug i tako kratak. A kada je noć spustila svoje prekrivače, tragovi posjete počeli su zbunjivali njegov um i njegovo srce… je li njena posjeta osnažila njegovu strpljivost ili je, samo, probila, i njen posljednji zid?

Sa nestrpljenjem je čekao novu posjetu, ali i posjetioce koje još nije vidio.

Sada tvoj voljeni tužan stoji pored tvoga groba, sa osmjehom na usnama, a uplakana srca, i u svom bolu jedina utjeha mu je što ti nisi osjetila gorčinu gubitka kao što je on osjetio gorčinu gubitka tebe…

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Komentari

komentara