SELMAN EL-FARISI, R.A. (5-DIO)

NAMJESNIK MEDAINA
Resulullah, a.s., preselio je svome Plemenitom Gospodaru. Selman, r.a., bješe u Medini. Dini-islam se počeo širiti diljem svijeta. Muslimani su slavili pobjedu za pobjedom i osvajali grad za gradom. Ostvarilo se i obećanje Allahovog Poslanika, a.s., o osvojenju Perzije i Bizantije. Selamu se pružila prilika da vidi prostranstva koja se otvaraju novoj vjeri. Halifa Omer, r.a., htio je postaviti upravitelja nad Medinom i za tu funkciju izabrao je Selmana. On je pokušavao odbiti položaj koji mu se naudio, govoreći: ”Ako možeš i zemlju da jedeš umjesto da budeš zapovjednik dvojici, jedi zemlju!” Međutim, Omerovo insistiranje natjeralo ga je da se prihvati te dužnosti, služeći islamu. Medain je bilo bogata i plodna oblast. Selmanova plata koju je dobivao iz Bejtul-mala bila je vrlo visoka. Kada je dostigla cifru od pet hiljada dinara, odbio ju je primiti. Hišam prenosi od Hasana, a ovaj od Hasana ibn Alije, r.a., da je rekao: ”Selmanov je prihod bio pet hiljada dinara. Bio je predpostavljeni trideset hiljada ljudi. Kada bi govorio ljudima, polovinom ogrtača bi se zagrnuo a na drugoj polovici bi sjedio. Kada bi mu došla plaća, razdjelio bi je narodu, a sam je živio od onog što bi stekao svojim starim zanatom.”
Selman je insistiao da živi od rada svojih ruku. Nisu ga privlačili dunjalučki ukrasi i ljepote. Nije prestajao lično privređivati mada je bio zašao u godine. Odbijao je primati platu, a kada bi je već uzeo, svu bi je podijelio sirotinji. Radio je od zanata koji je poznavao. Bio je korpar, kupovao bi liku od palme i konopa i pravio bi korpe i prodavao ih. Od neznatne zarade izdržavao bi sebe i svoju porodicu i dIjelio milostinju. Opisao je svoju naviku ovim riječima: ”Kupio bih liku za dirhem, zatim bi radio i prodao ga za tri, od toga bih jedan ostavio za novu liku, drugi potrošio za opskrbu porodice, a jedan podjelio kao milostinju. Da mi je Omer zabranio da to radim, ne bi ostavio taj posao”. Selman je bio uzor u svojoj skromnosti, mudrosti, obrazovanju i jačini vjere. Dostigao je visok stupanj čistote duše, i plemenitosti u ljubavi prema istini, radu u svemu čime je bio zadovoljanj njegov Uzvišeni Gospodar. Prezirao je luksuz, bogatstvo i lažno predstavljanje. Nalazio je da je sve na ovom prolaznom dunjaluku od ukrasa, nakita i uživanja tek tanka krljušt, koja svome vlasniku neće biti ni od kakve koristi na Sudnjem danu.
Htio je povećati svoja dobra djela, i predanost u pobožnosti i bogobojaznosti. Pročula se njegova ljubav prema ljudima i njegovo pomaganje i dobročinstvo. Karakterističan je jedan događaj u vezi s ovim, a desio mu se kao upravitelju Medaina. On najbolje odslikava njegovu skromnost i iskrenost u pomaganju drugih. Naime, išao je Selman, r.a, medainskim ulicama i sreo nekoga čovjeka koji je dolazio iz Šama kako nosi težak tovar, težak toliko da ga je svega izmorio. U tovaru su bile hurme i smokve. Kada je Šamlija vidio Selmana u njegovoj jednostavnoj odjeći, pomislio je da je jedan od siromaha. Odlučio je njega pitati da mu pomogne ponijeti tovar, za što bi mu dao pristojnu naknadu. Obratio se Selmanu riječima: ”Bili htio ovo ponijeti, mene je slomio ovaj teret?” Selman mu je prišao i zaprtio se vrećom. Krenuo je uporedo s njim ništa ne govoreći. Kada su prošli kraj skupine Medinelija, koji su sjedili kraj nekog dućana, Selman im nazva selam, a oni mu odgovoriše: ”Neka je i na upravitelja selam i spas.”
Priđe mu nekolicina od skupine da preuzme tovar od njega, govoreći: ”Nemoj ti da nosiš, upravitelju!” Tada je čovjek iz Šama vidio da je uposlio nikog drugoga nego upravitelja Medaina, Selmana el-Farisija, r.a. Zastidio se svog postpuka i zamuckujući počeo se izvinjavati. Pokušao je uzeti vreću sa Selmanovih leđa, ali mu je on odbi dati, rekavši: ”Ne, dok ne dođemo do tvoje kuće.” Kada se razdužio od upravitelja nad Medainom, nastanio se u Iraku, nastavljajući skromno živjeti od pravljenja i prodaje korpi. Ebu-Derda, r.a., bio se nastanio u Šamu gdje je dobio veliki imetak i potomstvo. Htio je sa Selmanom podijeliti taj ugodni život, pa mu se javio pismom:
”Es-Selamu alejkum, Allah, dž.š., mi poslije tvog odlaska podari imetak i potomstvo pa sam se nastanio u svetoj zemlji.”
Odgovori mu Selman, Allah, dž.š., bio zadovoljan njime:
”Es-Selamu alejkum. Pišeš mi da te Allah, dž.š., opskrbio imetkom i potomstvom. Znaj da dobro ne leži u bogatsvu i potomstvu, nego je dobro u tome da povećaš svoju blagost i da se okoristiš svojim znanjem. Pišeš mi da si na svetoj zemlji, ali zemlja ne radi ni za koga. Radi kako želiš, ali pripremi se za smrt!”
Jedamput je Selmana posjetio neki od prijatelji u njegovoj kući, a on je mijesio tijesto za hljeb, pa ga je prijatelj začudno upitao:
”Zar sam mijesiš? Gdje ti je sluga?”
On mu odgovori:
”Poslali smo je da nam obavi neki posao, pa nam je bilo mrsko da joj dajemo dva posla.”
Ljubav prema ljudima… Samilost… Bogobojaznost i iskrenot. To su bili uzusi koje je Selman sebi zacrtao i provodio ih tokom cijeloga života. Kada je htio napraviti sebi kuću, našao je zidara koji je inače poznavao njegov način života, pa ga je pitao:
”Kakvu češ mi kuću napraviti?”
Zidar je odgovorio:
”Ne brini se, bi će to kuća koja će te štititi od vrućine i hladnoće. Kad budeš stajao, glava će ti dodirivati plafon, a kada budeš spavao noge će ti dodirivati zid.”
Selman se teško razbolio. Kad mu je S’ad ibn Ebu-Vekkas, r.a., došao u posjetu, on je zaplakao pred njim, pa ga S’ad upita:
”Šta te rasplakalo, o Ebu-Abdullahu?” Allahov Poslanik, a.s., preselio je zadovoljan tobom.”
Selam mu odgovori:
”Allaha mi, ne plačem iz straha od smrti niti želje za dunjalukom, nego, Poslanik, a.s., uzeo je zavjet od nas kada je kazao: ‘Neka vaš dio dunjaluka bude koliko oprema konjanika. A vidi mene, o S’ade pogledaj ovo mnoštvo oko mene!”
S’ad se osvrnu oko sebe, ali ne vidje ništa osim posude za jelo i lončeta za piće pa mu reče:
”Ebu Abdullahu, preporuči nam nešto čega ćemo se držati!”
Selman odgovori:
”Sjeti se Allaha, dž.š., u brizi kad si zabrinut, u presudi kada presuđuješ i udjelu kada udjeljuješ.

PRESELJENJE NA AHIRET
Kako se približavala smrt, Selmana je obuzela čežnja za susretom s Poslanikom, a.s., i ashabima koji ga pretekoše kod njegova Gospodara. Selman je bio taj za koga je Poslanik kazao: ”Džennet jedav četa trojicu, Aliju, Ammara ibn Jasira i Selmana.” Plakao je Selman, r.a., zbog te čežnje. Kad je osjetio da mu je smrt sasvim blizu, okrenuo se svojoj ženi i zatražio od nje da mu donese bočicu sa miskom koju je čuvao još od osvojenja Džulule. Rekao joj je: ”Poškropi oko mene miska jer mi dolaze Allahova stvorenja koja ne jedu i ne piju, ali vole miris.”
Htio se oprostiti od ovoga prolaznoga svijeta mirisom kao što bijaše sam njegov život: mirisan i čist, ispunjen bogobojaznošću, znanjem, mudrošću i skromnošću. Neka se Allah, dž.š., smiluje Selmanu el-Farisiju, Selmanu el-Hajru, mudrom i skromnom učenjaku i mudžahidu.

Izvor: Ashabi Allahovog poslanika Hilmi Ali Š’aban

Komentari

komentara