Sinoćnja borba sa šejtanom prokletim

Na svim mojim predavanjima i druženjima sa sestrama u ime Allaha, trudim se da spoznamo istinsku suštinu imana i života na ovome svijetu. Trudim se da probudim onaj osjećaj da u svakom trenutku budemo svjesni da nas naš Gospodar vidi iako mi Njega ne vidimo. Ukoliko to spoznamo, tada ćemo se truditi da radimo samo ono čime je On zadovoljan. Isto tako, želim da budemo svjesni stalnog prisustva naših meleka ispred nas, iza nas, sa naše desne i sa naše lijeve strane… te na taj način da osjetimo stid u njihovom prisustvu prilikom skidanja odjeće, kupanja itd…

Veoma često sa sestrama pričam o šejtanima prokletim i njihovom nagovaranju na činjenje grijeha i njihovom odvraćanju od dobrih dijela, ibadeta i svega onoga čime se postiže Allahovo dž.š. zadovoljstvo… Drago mi bude kada sestre prepričavaju kako su naučile da umjesto zadovoljavanja tog Allahovog neprijatelja, izazovu njegovo poniženje i osjete sreću zbog toga….

Tako sam i ja sinoć u toku jednog od dva održana predavanja (subota) pričajući o blagodatima koje se kriju u ovim dugim noćima, a kratkim danima, pričala o zimskom periodu kao idealnom vremenu za uspostavljanje trajnih ibadeta poput nafila (duha namaza, noćnog namaza, posta ponedjeljkom i četvrtkom…) Zaključile smo da je sve to vrlo jednostavno obavljati ukoliko pravilno rasporedimo naše vrijeme i ukoliko ne dozvolimo šejtanu prokletom da nas uspije odvratiti od tih ibadeta skrećući nam pažnju na nešto drugo…

Nakon predavanja imala sam još nekih obaveza te sam morala da putujem do Srebrenika i nazad u Tešanj te sam se vratila kući jako umorna… Kod kuće me nestrpljivo čekao mali bratić koji se raduje mojim dolascima u rodni Tešanj jer on tada spava sa mnom što nam obadvoma prestavlja sreću i zadovoljstvo. Njegovo spavanje u mom krevetu obavezno znači učenje Kur’ana i čitanje knjige dok on i najmlađa kćerkica ne zaspe… Tako je bilo i sinoć. Ja sam se bila abdestila za nafilu ali on je nestrpljivo tražio da mu čitam, jer je bio jako pospan. Poslušala sam ga i namjestila se između njega i kećerke u namjeri da ih što prije uspavam, a da ja nastavim sa svojim noćnim programom što je podrazumijevalo ležanje u zoru nakon klanjanja ranog sabaha….

Međutim, njih dvoje su me ugrijali jedno sa jedne, a drugo sa druge strane i nakon dužeg čitanja, san me polako počeo savladavat… Uzaludno sam se pokušavala razbudit, jer sam bila baš premorena.

Borila sam se sama sa sobom i vodila dvostruki razgovor u polusnu. Jedan mi je govorio kako bi bilo bolje da ustanem, ponovo se abdestim i klanjam bar dva rekata noćnog namaza i vitre, a druga me ubjeđivao da je bolje da spavam, jer tako pospana nisam sposobna za namaz…. Na kraju sam sebi našla opravdanje da je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva po dva rekata i između toga spavao, abdestio se, čistio zube misvakom, učio Kur’an i opet spavao…. Uputim dovu Allahu da me probudi na noćni namaz i vitre….

Podesila sam alarm da mi zvoni u 4h i zaspala pod brigom što remetim svoj red… Nakon kraćeg vremena začula sam neki nepoznat zvuk na telefonu, uzela sam ga i pogledala, nije bilo poziva ni poruke, ali je pisalo da je vrijeme za dovu… Znala sam da ima ta opcija na telefonu, ali je nikada nisam podešavala, pa me uhvatila nekakva jeza. Ponovo sam pogledala da vidim jesam li dobro alarm namjestila (misleći da nisam greškom namjestila vrijeme za dovu umjesto za namaz u 4 sata). Nije bilo greške, i dalje je stojalo ono 4 sata…. Kratko sam analizirala da li da ustanem i klanjam ili da nastavim spavat do 4h. Proučila sam zikr i opet krenula spavat… Ne znam da li sam sanjala ili razmišljala, ali mi je stalno odzvanjao moj vlastiti glas sa svim onim što sam sestrama pričala na predavanju…. Krenem se zanosit u snu, a onda čujem: ..“Zamislite sestre moje, koliko puta nas naš Gospodar probudi na noćni namaz, u vrijeme kada se On spušta na ovodunjalučko nebo ne bi li se pokajali za naše grijehe, ne bi li ustale i klanjale noćni namaz, ne bi li razvezale one šejtanske čvorove koje nam je svezao uspavljujući nas… a mi se prevrnemo na drugu stranu i opet zaspimo ili se prevrćemo u krevetu ili neki uzmu daljinski prekraćujući vrijeme uz TV, a u to doba nema nikakvog hajra na TV… Koliko je takvih noći prošlo u našem životu, a da smo samo Allaha spomenuli, jedan bi se šejtanski čvor odvezao, da smo se još abdestile razvezao bi se i drugi, a još da klanjamo i razvežemo i treći, velike blagodati bi nas čekale na tom namzu u tom blagoslovljenom vaktu…“

Pokušavam da se razbudim svjesna svojih snova i grižnje savjesti, ali džaba je ne mogu da ustanem.

Ponovo mi zazvoni alarm na telefonu, opet mi se učini da još nije 4 sata, pogledam, alarm zvoni, a 1:45 … Subhanallah, imala sam osjećaj da će mi srce iskočit zbog ubrzanog kucanja. Ne mogu da vjerujem. Provjeravam i vidim da i dalje stoji ono 4 sata vrijeme za koje sam programirala alarm, ali on sada zvoni iako nema traga da je bio programiran u 1:45.. Počela me nekakva jeza hvatat od uzbuđenja. Sva sam se tresla od zime…

Ustajem i sama sebe kritikujem što sam poslušala šejtana prokletog i legla spavat umjesto da završim ono što je moj Gospodar navikao da radim u to vrijeme i što moji meleci čekaju da zapišu.

Počela sam glasno da se raspravljam sa šejtanom prokletim kao da ga vidim prijeteći mu da mi se više ne približava i da me više nikad neće prevarit… Mogu mislit kako sam galamila da sam djecu probudila. Koliko sam samo željela da vidim tog šejtana prokletog da ga dobro napatim prije nego ga ubijem, jer me bio toliko naljutio i tako sam se stidila svog Gospodara i svojih meleka što su čekali da se probudim, a taj Allahov i moj najveći neprijatelj mi je bukvalno uspavanke pjevo’ ne bil što duže spavala i noćni namaz i vitre propustila. Elhamdulillah, kada me moj Gospodar probudio i elhamdulillah da sam Mu se odazvala.

Cijenjena braćo i drage moje sestre, ovo vam pišem zbog tog prelijepog osjećaja koji sam imala nakon što sam šejtana prokletog pobjedila, nakon što sam noć u ibadetu provela iako samo Allah zna kakve su moje noći bile prije ove noći… Ne mogu opisat taj lijepi osjećaj kada poniziš Allahovog neprijatelja. Imala sam puno sličnih situacija i uvijek kada se Allaha sjetimo, a šejtan nas dodirnuo, lijep osjećaj dugo nas drži, ali ovaj današnji je nekako još ljepši, a dove koje sam sinoć u toku noći učila, subhanallah od jutra sam osjetila da su uslišane, elhamdulillah.

Molim vas, pokušajte vježbat ovo ponižavanje našeg najvećeg neprijatelja i vidjet ćete da će taj nezamjenjivi osjećaj biti svaki puta jači i bolji, a samim time će nas podsticati da mu se još više suprostavljamo dok nas u potpunosti ne ostavi na miru, a to znači Allahovo zadovoljstvo nama.

Sjetimo se toga kada želimo na zulum da uzvratimo istom mjerom, a na zlo dobrim uzvratit je puno bolje. Sjetimo se toga kada krenemo u raspravu koja ne donosi nikakvo dobro, jer Allah ne voli fesad a obećava pobjedu i veliku nagradu onome ko se ostavi rasprave pa makar bio u pravu. Sjetimo se toga kada želimo da nekoga osramotimo i ponizimo, a znamo da je pokrivanje sramote i savjetovanje puno bolje. Sjetimo se toga kada nam se nepravda čini, jer nije isto zalim i mazlum. Sjetimo se toga kada se nađemo u društvu onih koji griješe, a mi vagamo između Allaha i njih, a znamo da će nas Allah pitat o tome na Sudnjem Danu. Sjetimo se toga kada sebi tražimo opravdanje i olakšice za ono, za šta ih ne smijemo tražiti. Sjetimo se toga i kada nam se učini da smo bolji od drugih…. Sve ovo su svakodnevne situacije u kojima šejtana prokletog zadovoljimo ili ponizimo. Ne zaboravimo da se u njegovom l.a. zadovojstvu nalazi Allahova srdžba pa je se dobro pričuvajmo!!!

Nađa Dizdarević

Komentari

komentara