TERORIZAM I ISLAM

Naša decenija će ostati poznata po «globalnoj borbi protiv terorizma». Djeca će u školi iz časova historije učiti kako je terorizam zavladao svijetom 11. septembra 2001. godine kada su srušeni američki tornjevi. U sadržaju te nastavne jedinice, zasigurno će se naći imena «izvršilaca» tog terorističkog čina, koji su, naravno, muslimani! Iako su mnogi zapadnjaci, i to nemuslimani, dokazali kako to nisu mogli izvesti jedni amateri bez podrške sa zemlje, zemlje koja se hvali svojim tehnološkim i vojnim dostignućima tako da prave antiraketne štitove, prate svemir svojim dalekozorima i slično, u medijima se i danas dan vrte muslimanska i arapska imena na spisku izvršioca tog terorističkog čina. Međutim, taj dan «nisu» uspjeli oboriti avione prije nego su udarili u tornjeve i Pentagon! Očigledno je da se radi o jednoj antimuslimanskoj kampanji gdje se muslimani pokušavaju prikazati kao teroristi, nazadni, necivilizirani, kruti i tome slično.
Istini za pravo, upravo «necivilizovani muslimani» su donijeli nauku na Zapad preko Andaluzije (današnje Španije), gdje su otvarali svoje univerzitete i tu proučavali grčku filozofiju, matematiku, medicinu,…
Da bi stvar bila još gora, postoje, nažalost, i oni muslimani koji se hvališu tim nedjelom, kao i mnogim drugim, što cijelu situaciju čini još komplikovanijom. Zbog toga ću u nastavku pojasniti da je islam jedno, a muslimani sasvim drugo, tj. Svako mora odgovarati za svoja zlodjela i islam nikada nije, niti će ikada štititi bilo kojeg zločinca.
Da je islam čist od ovakvih potvora i blaćenja, ne treba posebno dokazivati, jer, ko god želi da zna šta islam poručuje, neka uzme Kur’an i u njemu će naći samo vrline, a nikako žestinu i terorizam. Drugim riječima, terorizam su proizveli pojedinci iz svojih privatnih, političkih i ekonomskih ciljeva.
Ja ću u jednom serijalu, uz Allahovu pomoć, govoriti o terorizmu sa raznih aspekata, njegovim korijenima, ciljevima, metodama,…
Kroz ovaj serijal će još jasnije biti da su pravi muslimani daleko, daleko od svake žestine, a od terorizma pogotovo, jer, sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Poslat sam da upotpunim plemenite osobine morala!» Pogledajte i sami, nije rekao da je poslat kako bi ubijao nedužnu djecu, kako bi otimao tuđi imetak, nego, kako bi bio plemenit i milost svim stvorenjima!

Ako bolje pogledamo na islamski ummet, i golim okom ćemo zapaziti da je to narod u kojem nalazimo razne krajnosti. Ima onih koji su iz velike ljubavi i želje za sprovođenjem Allahovog zakona i sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, prešli granice koje je postavio sam Gospodar, pa su vjeru uzeli s punom žestinom koju nisu poznavali ni ashabi, radijallahu anhum. S druge strane, imamo i one koji su Allahovu vjeru shvatili neozbiljno te su sebi dali oduška da svojevoljno kažu šta se mora a šta ne mora izvršavati, pa ih uglavnom vidimo da su se zadovoljili samo nekim dijelovima šeriata, kao što su nadijevanje muslimanskih imena, selam i po koja džuma namaz ili bajram, a što se tiče redovnih namaza i drugih islamskih dužnosti, tu ih skoro da ne možemo nikada vidjeti. Ovo nije slučaj samo sa običnim ljudima, nego, nažalost, slične situacije imamo i kod onih koji su preuzeli teret prenošenja islama i koji zbog raznih razloga odlaze u razne krajnosti.
Svaka skupina za sebe tvrdi da je na pravom putu a svi ostali na stanputici, jer, istina je samo jedna. Među nama nema Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji bi nam rekao ko je u pravu, ali isto tako, Uzvišeni Allah nam je ostavio nešto što će nam biti sudija sve do Sudnjega dana, a to su Kur’an i sunnet. Možemo mi govoriti šta god želimo, ali ako je to u suprotnosti s načelima naše vjere, tada to nema nikakvu vrijednost. Kur’an Časni i sunnet Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su naši vodiči. Oni su vaga i filter naših dijela.
Put Ehlis-sunneta vel-džemata je put Kur’ana i sunneta. To su oni koji popravljaju svoj put, ali i druge ljude upućuju na pravi put kojim su kročili ashabi, tabi’ini i najveći učenjaci, oni koji su rekli da je ovaj din čist od žestine i pretjeranosti, kao i od nemara lijenih, ali i od smutnji i nasrtaja licemjera. Zbog tih činjenica, danas se itekako postavlja kao prioritet upućivanje ummeta ka pravom putu, jasnom i pravednom menhedžu, kako bi se probudio iz svoje noćne more te se njegovi učenjaci našli na istim ili bar približnim frekvencijama i svoje narode izveli na put sreće i prosperiteta.
U razumijevanju umjerenosti mnogi su namjerno ili nenamjerno pogriješili.
Pojedinci smatraju da umjerenost podrazumijeva nemar i ostavljanje propisa, pa kada vide muslimana koji se pridržava pravog puta, ide putem Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čuješ ih kako govore: «Zašto sam sebi otežavaš, a i drugim ljudima, kada je Allahova vjera sredina (umjerena)?» Međutim, istina je sasvim drugačija: ovi koji su nazvani žestokima i da su sami sebi otežali, oni samo slijede Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, dok su oni koji im to prebacuju, daleko od sunneta i pri njima često nećeš naći ni farzove, a da i ne govorimo o sunnetima.
Naravno, ovakve izjave nisu uvijek plod borbe protiv vjerskih propisa. Često ovo možemo čuti i od ljudi koji su od malih nogu u islamu i koji su čestiti i ustrajni u izvršavanju svakodnevnih islamskih dužnosti. Kada oni upute ovakve riječi, one uglavnom dolaze iz dobrih namjera, ali je problem što te osobe nisu dovoljno upućene u pravo značenje umjerenosti i sredine u islamu.
Ima i onih koji su se previše zagrijali i uzeli vjeru žešće nego što se to traži.
Kada se njima kaže da sami sebi otežavaju, tada je ta rečenica na pravom mjestu. Oni će često nazivati one koji su na pravom putu, ali ih ne podržavaju u njihovim idejama i žestini, nemarnima i da nemaju ljubomoru prema Allahovoj vjeri, a ponekad ih optuživati i da odbacuju Allahove propise.
I prva i druga skupina su pogođeni neznanjem. To nije nikakva sramota što su se našli u tom stanju, jer naši dobri prethodnici rekoše: «Nije sramota ne znati, nego je sramota ostati u neznanju.»
Hvala Allahu, prošlo je vrijeme kada se nije smjelo učiti o vjeri. Danas je to olakšano i trebamo iskoristiti sva savremena sredstva inoformisanja i komuniciranja da se svakodnevno obrazujemo i odgajamo u duhu islamskih vrijednosti koje nalažu tolerantan život, ali i odbranu islama i njegovih svetinja i podanika adekvatnim sredstvima koja odgovaraju novonastalim prilikama.
Arapski naziv za umjerenost ili sredinu jeste vesat. Riječ vesat također označava i pravednost, ali i nešto najbolje, pa kada arapi kažu: هو من أوسط قومه (huve min evsati kawmihi) znači: on je jedan od najboljih u svome narodu. Sva ova značenja su približna, jer i sama pravednost podrazumijeva jednu jednakost i umjerenost, tj. da se svakome da njegovo pravo i da se ne ide ni u jednu krajnost, niti na bilo čiju štetu.
U Časnom Kur’anu nalazimo i ovu riječ u raznim oblicima.
U suri El-Bekare Uzvišeni Allah kaže:
وكذلك جعلناكم أمة وسطا لتكونوا شهداء على الناس ويكون الرسول عليكم شهيدا
«I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.»
Imam Buharija bilježi predaju od Ebu Seida El-Hudrija da je rekao: «Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
يدعى نوح يوم القيامة فيقول: لبيك وسعديك يا رب، فيقول: هل بلغت؟ فيقول:نعم، فيقال لأمته: هل بلغكم؟ فيقولون: ما أتانا من نذير، فيقول: من يشهد لك؟ فيقول: محمد وأمته، فيشهدون أنه قد بلغ، ويكون الرسول عليكم شهيدا. فذلك قوله جل ذكره: وكذلك جعلناكم أمة وسطا لتكونوا شهداء على الناس ويكون الرسول عليكم شهيدا. والوسط: العدل.
‘Na Sudnjem danu će Nuh biti pozvan pa će reći: ‘Odazivam ti se, Gospodaru!’ Reći će (Allah): ‘Da li si dostavio (objavu)?’ A on će kazati: ‘Da.’ Pa će biti rečeno njegovom narodu: ‘Da li vam je dostavio?’ A oni će reći: ‘Nije nam došao opominjač.’ Pa će reći (Allah): ‘Ko će ti svjedočiti?’ A on će reći: ‘Muhammed i njegov ummet’, pa će oni svjedočiti da je dostavio, a Poslanik će protiv vas svjedočiti. I to su riječi Uzvišenoga: ‘I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.’ Vesat je pravda.»
Da vesat označava pravednost (El-Adl) mišljenja su Abdullah ibn Abbas, Ebu Seid El-Hudri, Mudžahid, Katade, imam Et-Taberi i mnogi drugi.
Imam Et-Taberi također je mišljenja da vesat označava i najbolje, pa bi prijevod značenja ajeta bio: «I tako smo od vas stvorili najbolju zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.» Ovog mišljenja je i imam Ibn Kesir.
Sva navedena značenja su bliska i podupiru se međusobno.
U 238. ajetu sure El-Bekare Uzvišeni je rekao:
حافظوا على الصلوات والصلاة الوسطى وقوموا لله قانتين
«O molitvama (namazima) vodite računa i srednjoj molitvi posebno, i pred Allahom ponizno stojte.»
U ovom ajetu riječ vesat je došla u ženskom rodu el-vusta , a učenjaci su se podijelili u mišljenju da li ona u pomenutom ajetu označava sredinu ili vrijednost? Isto tako su podijeljenog mišljenja po pitanju koja je to molitva, tako da za svaki od pet dnevnih namaza imamo učenjake koji kažu da je to taj namaz. Veliki broj islamskih učenjaka je stanovišta da je srednja molitva ikindija namaz (salatul-asri), a tog mišljenja je i imam Et-Taberi.
U suri El-Maide, u 89. ajetu Uzvišeni kaže:
فكفارته إطعام عشرة مساكين من أوسط ما تطعمون أهليكم
«Njegov otkup je da deset siromaha osrednjom (običnom) hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite.»
Naši dobri prethodnici su podijeljenog mišljenja kada je u pitanju riječ evsat (nastala od vesat), tako da jedni smatraju da ona označava nešto najbolje, drugi najpravednije, treći osrednje (obično), dok četvrti kažu: najekonomičnije.
Svako mišljenje ima svoje dokaze i kada se malo bolje zamislimo, vidjećemo da ta mišljenja uopšte nisu kontradiktorna. O tome je govorio i šejh Sejjid Kutb, rahimehullahu teala, pa je rekao: «Evsat se može odnositi i na najbolje (najljepše), i na osrednje. I jedno i drugo ulaze u značenje te riječi, mada spoj između njih ne izlazi iz okvira ekonomičnosti, jer je osrednje i najbolje, pa je sredina nešto najbolje na vagi islama.»
Ovo su bili samo neki primjeri riječi vesat u Kur’anu, i kao što smo mogli vidjeti, uvijek su upućivali na nešto najbolje, najpravičnije, sredinu i umjerenost.
Kao što smo riječ vesat našli u Kur’anu, isto tako nalazimo je i u Vjerovjesnikovom sunnetu. Ova riječ i u hadisima ima više značenja, koja se ponekad nadopunjuju.
Jedan od tih hadisa je i predaja koju prenosi Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhu, u vezi Nuha i njegovog naroda na Sudnjem danu. Hadis sam spomenuo prethodno tako da ga ovdje neću ponavljati, ali sam vidio za shodno da je lijepo da skrenem pažnju na njega. Ono što nam je bitno iz tog hadisa za ovaj dio jeste to da je vesat protumačen kao pravednost koja je suprotna nepravdi i nasilju.
Od Džabira ibn Abdillaha, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao:
كنا عند النبي صلى الله عليه وسلم فخط خطا، وخط خطين عن يمينه، وخط خطين عن يساره، ثم وضع يده على الخط الأوسط، فقال: هذه سبيل الله، ثم تلا هذه الآية: وأن هذا صراطي مستقيما فاتبعوه ولا تتبعوا السبل فتفرق بكم عن سبيله
«Bili smo kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je nacrtao jednu crtu. S njene desne strane je nacrtao dvije crte, a i sa lijeve strane je nacrtao dvije crte, zatim je stavio svoju ruku na srednju crtu i rekao: ‘Ovo je Allahov put,’ a nakon toga je proučio ajet: ‘I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova!’»
Evsat (od riječi vesat) u ovom hadisu označava nešto što se nalazi između dvije stvari, tj. među njima je.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također kaže:
وسطوا الإمام وسدوا الخلل
«Učinite imama u sredini i popunite prazni prostor!» tj. neka vam imam bude na sredini saffa, tako da će i desno krilo i lijevo krilo saffa biti podjednako udaljeni od imama.
Kroz izloženo smo vidjeli pojavljivanje riječi vesat u Kur’anu i Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, predajama, te smo mogli primijetiti kako ova riječ kroz razne pozicije u rečenicama mijenja svoja značenja, a ono što nam je sada najbitnije vezano za našu temu jeste njeno upućivanje na jedan srednji put, tj. umjerenost.
Ako neko izvršava neke obrede više nego se to traži u šeriatu, tada imamo slučaj pretjerivanja, a kada neko izvršava manje od traženoga, tada imamo nemar i manjkavost.
Umjerenost podrazumijeva izvršavanje islamskih propisa onako i u onoj mjeri kako su to činili ashabi, radijallahu anhum. Ona nekada nema dvije granice kao neka sredina, nego ima samo suprotnu stranu. Za to nam je primjer iskrenost, čija je suprotnost laž.
Umjerenost se stalno veže za hajr i sredinu, kao što to spominje i šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu teala, kada kaže: «A spašena grupa je ehlis-sunnet, i oni su sredina (umjereni) među grupacijama (pravcima, sektama), kao što je i islam sredina među vjerama. Muslimani su sredina po pitanju Allahovih vjerovjesnika, Njegovog Poslanika i Njegovih dobrih robova. Nisu pretjerali u njihovom pogledu kao što su pretjerali kršćani pa:
«Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.» (Et-Tevba, 31.)
I nisu bili (vjernici) oholi prema njima kao što su bili židovi koji su ubijali vjerovjesnike na pravdi Boga, i ubijali su one ljude koji su naređivali dobro, a kada bi im god došao neki poslanik s nečim što ne bi godilo njihovim dušama, neke bi u laž ugonili, a druge bi ubijali.
Ali su vjernici povjerovali u Allahove poslanike, podupirali ih, pomagali, uvažavali i voljeli ih i bili im pokorni, a nisu ih obožavali, niti ih uzimali za Gospodare, kao što je rekao Uzvišeni:
«Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: ‘Klanjajte se meni, a ne Allahu!’ – nego: ‘Budite Božji jer vi Knjigu znate i nju proučavate!’ On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?» (Ali ‘Imran, 79. i 80.)
I od toga je da su vjernici uzeli srednji (umjereni) put po pitanju Mesiha, pa nisu rekli: ‘On je Allah, niti Allahov sin, niti jedan od trojice; kao što su rekli kršćani. A nisu ni bili nevjernici prema njemu, niti rekli o Merjemi veliku potvoru, niti su ga nazvali sinom prostitutke, kao što su to izmislili židovi.
Nego su rekli: ‘On je Allahov rob i poslanik, i Njegova riječ koju je spustio na čestitu djevicu Merjem, i duh od Njega.’
Vjernici su također sredina u propisima Allahove vjere, pa nisu Allahu zabranili da derogira (poništi) šta On želi, i da izbriše šta hoće a šta hoće ostavi, kao što su rekli židovi, a to nam o njima kazuje Allah u svojim riječima:
«Neki ljudi kratke pameti reći će: ‘Šta ih je odvratilo od Kible njihove prema kojoj su se okretali?’» (Bekare, 142.)
I u riječima:
«A kada im se kaže: ‘Vjerujte u ono što Allah objavljuje!’ – oni odgovaraju: ‘Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno’ – i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju.» (Bekare, 91.)
I nisu dozvolili svojima velikim učenjacima i pobožnjacima da promijenu Allahovu vjeru pa da naređuju šta hoće i zabranjuju šta hoće, kao što to rade kršćani, a što je Allah spomenuo u vezi njih:
«Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje.»
A vjernici su rekli: ‘Allahu pripada stvaranje i naredba, pa kao što ne stvara niko osim Njega, isto tako niko i ne naređuje’, i rekli su: ‘Čuli smo i pokoravamo se!’»

Suljo Bahtić, prof.

Komentari

komentara