U koga smo se to zaljubili?

 “Da dunjaluk vrijedi kod Allaha kao krilce mušice, ne bi kafir na njemu popio ni gutljaj vode.”(Tirmizi, hasen-sahih)

Piše: Senija Braković

allahu__akbar_by_buldozeristerkho-d3gqhl8Svijet spustio glave, pognuo ramena i izgubio osmijeh negdje u putu. Putuje, a ne zna kuda i gdje. Sve mu teže i teže. Svaki sahat, svaki minut, ne za na koju će stranu, koja vrata otvoriti, na koji pendžer pokucati. Suze zapečate kraj dana i početak noći, a dan ispunjen zabrinutošću i onim što se zove briga teška. Kur’an na policama stoji. Doziva nas. U njemu pišu lijekovi, kao na receptima, objašnjene i doze i vremensko korištenje. Ali ne. Mi ćemo ipak malo do psihijatra koji nam ne zna reći ništa drugo, do toga da nam treba mir, rasterećenje, razgovor. Pa zar to nije opis naše Knjige Časne. Ovo što zovemo prirodom je samo oličje Kur’anskog teksta. Ali mi ne čitamo. Oči se sklopile, uši zatvorile, srca kucaju ali ne dišu. Pečat svoje odradio.

Uzvišeni Allah u suri Ali Imran, 185. ajetu kaže: „a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ Varljivo! Da, dunjaluk je varka, propast kao i sve ono što je na njemu. Sve će nestati. Dunjaluk je kao mađioničar koji svojim obanama zaplijeni pažnju i privuče sebi sve one koji su slabi. Zaljubljeni postaju u tog mađioničara i u njegove trikove.

Koliko je dunjaluk postao dio  nas? Rekao je jednom jedan hafiz:“Znaj da sve što te obuzme u cijelosti, nije te vrijedno, osim Allaha.“ I nije nas vrijedno, a znate zašto? Zato što nas je Allah Uzvišeni stvorio da samo Njemu robujemo, zato što Allah Uzvišeni ne želi da nas išta posjeduje, što ne želi da nas uništava ono što je stvoreno da bi bilo uništeno! Previše smo se vezali za dunjaluk, za prolaznost, a stvoreni smo za vječnost, zato nam je stanje danas kakvo jest.

Sklonimo se pod okrilje Onoga Koji voli da nas vidi, da čuje naše dove i pokajanja. Obradujmo srca svoja povratku Onome Koji ih je stvorio. Pokrenimo te mašine u sebi kje su zahrđale. Očistimo ih. Oslonimo  se na svog Gospodara, a svaki je problem naspram Njegove veličine mrva i manje. Ali b. Muveffek je rekao: “Jednom sam razmišljao o svojoj porodici i njenom siromaštvu, šta je uzrok tome.

Usnio sam neki papir na kojem je pisalo: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Sine Muveffekov, zar te strah siromaštva, a Ja sam tvoj Gospodar?” Kada je bilo pred zoru, došao mi je neki čovjek noseći pet tisuća dinara i rekao: “Uzmi to, o ti koji si slabog uvjerenja!”

SubhanAllah! Jesmo li i mi od onih koji su slabog uvjerenja? Stavimo osmijeh na lice i sjetimo se da riječi zikra „Allahu ekber“ koje izgovoramo na namazu i izvan njega znače da je Allah veći od svega! Veći od svega, i od mog i tvog problema. Zar zaista, zbog dunjaluka da se brinem, a Gospodar mi Allah? Da nam Uzvišeni Allah bude pomoćnik u svakome stanju, a mi Njemu zahvalni i pokorni robovi.

 Za www.islam-iman.com – Piše: Senija Braković

Komentari

komentara