Umjerenost šejha al-Qaradawija i džihadski fiqh

Prijevod: Abdurrahman Kadrić

Knjigu pod nazivog Džihadski fiqh koju je napisao mudžahid i učenjak šejh Jusuf al-Qaradawi, na više od 1400 stranica srednje veličine objavio je Wahbah Bookshop, Kairo.  Mnogi čitatelji su već dugo vremena željno iščekivali objavu ove knjige.  Ipak, šejh ju je s namjerom odložio kako bi je u potpunosti dovršio, a onda, kada je bio zadovoljan njezinim sadržajem, dao ju je u štampu da bude svijetli vodič koji rastjeruje oblake tame koji se skupljaju nad ovim podivljalim ummetom.

Zašto al-Qaradawi?  I zašto džihad?

 Odnedavno mnogi učenjaci pozivaju na proširenje djelovanja idžtihada po pitanju nedoumica vezanih za džihad, pošto teme koje pokrivaju načine obožavanja ili razmjenjivanje, posebice financijsko razmjenjivanje, već imaju svoj dio u pojedinačnom i zajedničkom idžtihadu.  Međutim, džihad nije dobio jednak dio (ili trud) uprkos njegovom značaju i potrebi u svakome dobu, pogotovo današnjem kada mnogi narodi međusobno pozivaju na suradnju protiv ummeta baš kao što ljudi posjedani oko pladnja sa hranom jedni druge pozivaju da se posluže.

S druge strane, drugi se nisu usuđivali otvoriti vrata istraživanju i pisanju na temu džihada u današnjem dobu jer su se plašili da bi ga idžtihad opravdao i da bi se pokazao slabim, nalik položaju našega ummeta.  Plašili su se da bi idžtihad mogao posijati pokornost i opravdanost naše gorke stvarnosti, i da bi pozvao muslimane da brane mir u dobu koje poznaje samo jezik nasilja.  Također su se plašili da bi se idžtihad mogao pokazati drakonskim glede odgovora na krv koju su prolili naši neprijatelji, oskrvljivanja svetinja te prisvajanja naših svetih mjesta.  Stoga osvetnički idžtihad bi bio onaj koji ne poštuje ni rodne ni savezničke veze, niti poštuje obaveze ni svetinje, i čiji je moto izreka Ibn Zuhajra, ”Oštećen je onaj ko ne šteti drugima.”

Ipak, Svemogući je Allah otvorio srce ovom učenom šejhu i dao mu sredstva za preuzimanje ovog teškog bremena i iznošenje ovog zadatka tako da to ne bude ni opravdavajući niti osvetnički idžtihad.  Stoga je knjiga ugledala svjetlo kada je šejh prešao svoju osamdesetu godinu (rođen je 1926.)  U najboljim godinama ovaj čovjek nije bio ni uplašen ni kušan pred mačem ili bogatstvom vladara, uprkos činjenici da su mu sve životne slasti bile na dohvat ruke.

 Štaviše, neke od tih slasti je trebao kako bi ih iskoristio za ispunjenje projekata na kojima je radio i koje je pokretao.  S još većom razumnošću nije slušao sve krivnje na svom putu glede njegova Gospodara, nakon dugog života istrajnosti i džihada.  Iako je propatio dosta zla u i izvan svoje države, opstao je i istrajao je, tražeći nagradu Svemogućeg Allaha, a na kraju je zadobio visoki položaj s kojeg je srca i misli mnogih okrenuo prema sebi.

Štaviše, niko ne može posumnjati u napore i džihad koji je ovaj šejh iznio radi očuvanja svoje vjere, radi istrajnosti na pridržavanju njezinih načela, i radi obrane njezinih granica za cijeloga svog života.  Nikad nije posrtao zbog nižih zadovoljstava, nikad nije laskao na račun spasenja u idućem životu, i nikada obraćao pažnju na krivnje koje je zaprimio na putu ka svome Gospodaru.

Usto, niko ga ne može optužiti za bigotnost ili ekstremizam pošto je on pobornik i teoretičar umjerenosti u modernom dobu, te propovjednik i zastupnik srednjega puta u mislima i fiqhu.  Pored toga, on posjeduje pravničku nadarenost, poznavanje stvarnosti, čvrstu povezanost sa pravničkim naslijeđem, te sposobnost ispravnog nošenja sa tekstovima iz Qur’ana i sunneta.  Stoga, u svjetlu svega spomenutog, nadamo se da će se mnogi ljudi složiti sa njegovim idžtihadom i mislima.

Između Zekatskog fiqha i Džihadskog fiqha

 Učeni je šejh 1973. napisao Zekatski fiqh, i na njoj je dobio doktorat.  Trideset šest godina poslije, objavljuje knjigu Džihadski fiqh i u uvodu te knjige navodi,

 Osjećam se obaveznim pisati o ovoj temi pošto je Allah otvorio moje grudi za nju.  Koliko se puta, nakon završetka Zekatskog fiqha, u meni javljala misao o pisanju slične knjige o džihadskom fiqhu.  I koliko su puta poštovani kolege  od mene tražili da pišem o ovom pitanju po kojem se ljudi dijele.  Ipak, želio bih im se ispričati i za izgovor dati nedostatak duha za poduzimanje takvog zadatka.  Međutim, u prošlosti jesam pisao sporadične tekstove o ovome, čekao sam pravi čas da o tome pišem na regularan, neisprekidan način.  To je zato što se radi o jednom od osnovnih tema s kojom se mora odnositi sustavnim pisanjem zbog potrebe muslimana, pojedinačno, te cijeloga svijeta, uopćeno, za upoznatosti s njom na način koji ne ide blisko sa neumjerenosti ekstremista i neobaveznosti nemarnih.

 Iako Zekatski fiqh o zekatu govori kao o jednoj od obaveza kojom islam obavezuje muslimane, i kao o jednom od osnovnih stubova islama, i on se smatra jednom vrstom džihada.  To je džihad novcem.  Ova vrsta džihada se visoko vrednuje i ne smije se zapostavljati, kako u ovom dobu, tako i u svakom drugom.

Značaj džihada u fiqhu Al-Qaradawija

 Na samom početku uvoda, šejh al-Qaradawi objašnjava značaj ove ostavljene obaveze te posljedične opasnosti po sadašnjost i budućnost našeg ummeta.  On kaže,

Bez džihada, granice ummeta će biti narušene, njegova krv će biti jeftina kao prašina, njegove svetinje bezvrednije od šake pustinjskog pijeska, a u očima neprijatelja bit će beznačajan.  Posljedično, kukavica će ummet napasti svim srcem, pokornik će na njega oholo gledati s visine, a protivnici će osvojiti njegovu zemlju te vladati i upravljati njegovim narodom.  To je zato što je Svemogući Allah iz srca neprijatelja otklonio strah od ummeta.

Daleko u prošlosti, ummetu je pobjeda nad protivnikom obećavana kroz strahopoštovanje koje Svemogući Allah usađuje u srca svih protivnika u prostoru od jednomjesečnog putovanja.  Još ozbiljnije od toga – ili hajdemo reći, jedan od razloga za to – je činjenica da je ummet zapostavio džihad, pa čak ga i izbacio iz svoga plana.  Izbacio ga je po svim pitanjima: tjelesnim, duhovnim, intelektualnim i kulturnim.

 Umjerenost šejha al-Qaradawija i džihadski fiqh

 Šejh al-Qaradawi govori o ljudskim stanovištima o džihadu i dijeli ih u tri skupine.

O prvoj kaže,

 To je skupina koja pokušava preko džihada raširiti veo zaborava i izbaciti ga iz života ummeta.  Za njih je, umjesto toga, najveća briga kako u ummetu podići – kako kažu – duhovne vrijednosti i vrline u ponašanju, što smatraju najvećim džihadom: trajna borba sa šejtanom i ličnom sujetom.

O drugoj skupini kaže,

 Suprotna prvoj skupini, postoji druga koja džihad shvata kao ”borbu protiv čitavog svijeta.”  Oni ne prave razliku između onih koji se bore protiv muslimana, stoje na putu njihove dawe ili ih pokušavaju izvesti iz vjere, i onih koji grade mostove mirnog suživota sa muslimanima, nude pomirenje i zbližavanje sa njima, na njih ne potežu mač i ne podržavaju neprijatelje u borbi protiv njih.  Prema ovoj skupini, svi su nevjernici isti.  Oni vjeruju da kada god muslimani imaju sposobnost, oni su obavezni da se bore protiv nevjernika samo zbog njihovog nevjerovanja, što smatraju dovoljnim razlogom za borbu protiv njih.

Zatim se odlučuje za umjereni pristup kojeg zastupa treća skupina i kaže,

Treću skupinu čini ”umjereni ummet” kojeg je Svemogući Allah izveo na put umjerenosti i zajamčenog znanja, mudrosti i dubokog shvatanja šerijata i stvarnosti.  Taj put ne zapada u nemarnost prve skupine koja pokušava od ummeta oduzeti moć, Qur’an ne štititi mačem, a svoj dom i svetinje bez ikakvih čuvara i branitelja.  Isto tako, nije zapala niti u pretjeranost i ekstremizam druge skupine koja se želi boriti protiv onih miroljubivih, bez razlike objavljivati ratove protiv svih naroda, bijelih i crnih, na istoku i zapadu.  Njihov postavljeni cilj je navođenje ljudi na (put) Svemogućeg Allaha, da okovani stignu u Raj, prisilno natjerani na Pravi put.

Na to još dodaju da im je cilj maknuti sve prepreke koje su pred te ljude postavili despotski režimi koji im ne dozvoljavaju ljudima raznositi Allahovu Riječ i Poziv Njegovog Poslanika, da ih mogu jasne i besprijekorno čiste svi čuti.

 Kome je namijenjena ova knjiga?

Imam al-Qaradawi nabraja skupine ljudi kojima je ova knjiga potrebna kako bi došli do tačnog razumijevanja džihada oslobođenog nemara i pretjerivanja.  Čini se da je sastavio skupine čitavog društva, muslimane i nemuslimane, vladare i vladane, građane i vojnike, mislioce i intelektualce.  On spominje deset skupina za koje smatram da pokrivaju sve kategorije čitavog društva.

1.  Šerijatski učenjaci:  Prva skupina kojoj je potrebna ovakva studija su učenjaci šerijata i imami fiqha, pošto većina njih posjeduje fiksne i naslijeđene stavove o džihadu.  Oni, na primjer, tvrde da je džihad zajednička dužnost ummeta i da ta dužnost zahtjeva napadanje nemuslimanskih zemalja barem jednom godišnje, pa čak i ako te zemlje ne odaju znake neprijateljstva prema nama već, naprotiv, pružaju ruku mira i suživota.  Iako je ovo mišljenje u suprotnosti sa puno jasnih kuranskih ajeta, djelovanje tih ajeta – kako smo naveli gore – u njihovim je stavovima poništeno zato što su ti ajeti abrogirani!

2. Učenjaci jurisprudencije:  Jednako tako, ova je studija potrebna i pravnicima i stručnjacima međunarodnog zakona među kojima ima mnogo onih koji su stvorili vlastito mišljenje o islamu i šerijatu, posebice po pitanju džihada, rata i mira.  Svoje su stavove izveli i nekih posebno poznatih navoda iz knjiga kao i iz informacija koje kruže među piscima i ostalih usmeno prenesenih vijesti.  Takvi ljudi, do neke mjere, ne zaslužuju krivnju, pošto su i sami učenjaci šerijata zbunjeni po ovom pitanju.  Šta je tek onda sa običnim svijetom?

3.  Islamisti: Islamistima je ova studija potrebnije više nego ikome drugom.  Pod ”islamistima” podrazumijevam različite islamističke skupine koje podržavaju islamske pokrete, a koje neki nazivaju ”skupinama političkog islama.”  Ove skupine obično uključuju porode islamskog buđenja pod svojom zastavom u raznim državama, kako u tako i izvan muslimanskog svijeta.  Otuda tim skupinama, sa svojim različitim sklonostima i stavovima, umjerenim ili ekstremnim, očajno trebaju ovavku studiju; posebno one poznate kao ”nasilničke skupine.”

4.  Povjesničari:  Povjesničari također trebaju ovu studiju, posebno oni koje zanimaju Poslanikov životopis i povijest islama, te oni koji netačno i nepravedno tumače borbe Poslanika (neka su mir i blagoslov sa njim), smatrajući da je Poslanik bio taj koji je započeo borbe sa mnogobošcima.  Kao primjere navode Bitku na Bedru, Osvajanje Mekke, i Bitku kod Hunajna.  Također spominju da je Poslanik (neka su mir i blagoslov sa njim) pokrenuo invaziju na Jevreje i njihova mjesta i utvrde, navodeći Bitke sa plemenima Banu Kajnuka i Banu Nadir, kao i Bitku kod Tabuka kojom je započeo borbu protiv Rimljana.

5.  Intelektualci:  Ovu studiju također trebaju mislioci, znanstvenici i meditatori, posebno oni koje zanimaju islamsko učenje i islamski pokreti, kako umjereni tako i ekstremni, ono što proističe iz njih, kao i činovi nasilja – terorizma kako ih opisuju – koje neke skupine poduzimaju.  Ovo je ishodno navelo neke ljudi da teroristička i nasilna djela osude kao isključivo islamska, kao da su svi činovi nasilja i svi oblici terorizma islamski.  To je doista netačno i laž.

6.  Orijentalisti: Nemuslimanima, kao što su orijentalisti, i ostalima koje zanimaju islamske nauke također je potrebna ovakva studija.  Ovo se odnosi na one čije je zanimanje prvenstveno usmjereno ka stjecanju znanja i otkrivanju istine, ili onima s političkim interesom koji treba poslužiti određenim potrebama određene države, ili uopćeno čitavom Zapadu.  Ovo se također odnosi i na one sa vjerskim motivima koji služe crkvi i ideji ”pokrštavanja.”

7.  Ljudi u dijalogu:  Ova je studija neophodna onima koje zanimaju međuvjerski dijalozi ili međukulturalni i međucivilazicijski dijalozi.  Sa mog stajališta, ova studija predstavlja značajnu ciglu u izgradnji takvog dijalog, koji je ponekad čvrst a ponekad slab, povremeno napreduje a povremeno posrće.  Razlog za ovo leži u uskom mišljenju koje neki imaju spram nekih, bigotnosti koja dominira umovima, te preferencijama spram naslijeđenim mislima spram neusiljanih misli.  Besumnje, ljudi nisu sposobni voditi takav dijalog ukoliko nemaju znanja jedni o drugima.

8.  Političari:  Šta više, političari i kreatori odluka širom svijeta također trebaju ovu studiju.  Oni donose sudbonosne odluke koji imaju ključan utjecan na budućnosti naroda, ljudskih života, mogućnosti država i religijskih svetinja.  Njihov napad na religiju zasnovan je na mentalnim koncepcijama religije.  Oni je zapravo ni ne poznaju, nisu čitali njezine tekstove ili se upoznali sa životopisom njezinog Poslanika (neka su mir i blagoslov sa njim); nisu izučavali povijest ove religije pa čak ni došli do bilo koje značajne informacije o njezinom učenju i šerijatu.

9.  Vojska:  Kao što političarima ova studija treba radi donošenja ispravnih i dobro prosuđenih mišljenja o džihadu, tako je i sa vojskom, bila ona muslimanska ili ne.  Oni koji pogrešno shvataju stvarnost džihada među zapadnjačkim vojskovođama, kao što su američki političari ili većina europskih generala, pa i – nažalost – čitav svijet, svi oni trebaju pročitati ovu knjigu.  Mi bismo je trebali prevesti da je oni mogu čitati i shvatiti na svome jeziku.  Besumnje, većina njih prihvati zdravu logiku ako im se ona predstavi, te se ne raspravljaju.  A ako se i javno raspravljaju, unutra su pobijeđeni, što je značajan dobitak.

10.  Intelektualna javnost:  Konačno, ova je studija također potrebna i običnom čitateljstvu te običnim, nesvrstanim intelektualcima, muslimanskim i nemuslimanskim.  Takvi ljudi predstavljaju velike mase stanovnika svake nacije.  Oni trebaju poznavati stvarnost islamskog stajališta o svijetu te stvarnost džihada kao Allahovog Puta.

 Al-Qaradawijev pristup predstavljanja džihadskog fiqha

 Govoreći o svom pristupu u ovoj – nadamo se – ugodnoj i korisnoj knjizi – Njegova Istaknutost, učenjak, al-Qaradawi kaže da je zasnovana na šest stubova: prije svega na Časnom Qur’anu, čistom sunnetu, i dragocjenom islamskom fiqhu.  Pored toga, on kaže da je njegov pristup izgrađen i na usporedbama božanskog zakona sa pozitivnim sistemima, pri čemu se osvrće na suvremenu stvarnost u kojoj ljudi žive.  Prema tome je i ovdje uključio svoj pristup umjerenosti, kao i u svakoj svojoj knjizi, istraživanju ili fetvi.  O tome šejh kaže,

Pristup koji sam izabrao za ovu knjigu zavisi od skupine elemenata:  Prvi je korištenje prvenstveno tekstovima iz Časnog Qur’ana, pošto je to prvi i najbitniji izvor islama, i u njega nema nikakve sumnje niti se o tome raspravlja.  Jasno je dokazano da je vjerodostojan sa pouzdanim, neprekinutim lancem prenositelja, nošen u srcima, recitiran jezicima, i zapisivan u mushafe (primjerke Qur’ana).  O tome nema nikakvih neslaganja među učenjacima.

Iz Qur’ana određujemo vjerodostojnost ostalih izvora, uključujući i Poslanikov sunnet.  Stoga, vjerodostojnost sunneta se uspostavlja ajetima iz Qur’ana.  Usto, Qur’an razumijemo u svjetlu njegovih načina izražavanja, na njegovim doslovnim i prenesenim značenjima, u skladu sa redom i kontekstom, izbjegavajući pristrasnost i samovolju, i tako usklađujemo tekstove, sigurni da ajeti iz ove časne knjige potvrđuju istinitost svakog drugog i da se međusobno tumače.

Drugo, služi se vjerodostojnim hadisima iz sunneta, za koje je dokazano da autentični potječu od Poslanika (neka su mir i blagoslov sa njim.)  To uključuje njegove riječi, djela i odobrenja koji se prenose u hadisima sa čvrstim lancem prenositelja, sa prisutnim karikama, i bez bizarnosti i negativnih faktora.

Takvi hadisi, dakle, ne bi trebali proturiječiti ono što je čvršće i autentičnije: ajete iz Qur’ana, druge hadise, ili ono što je uspostavljeno znanjem i zdravorazumom.  Oni bi stoga trebali biti u skladu, a ne u neskladu sa objavljenim u Qur’anu, i trebali bi slijediti Knjige i (pravnu) Ravnotežu koju nam je spustio Svemogući.

Treće, korištenje dragocjenog islamskog fiqha i služenje njegovim obimnim zalihama, bez pristranosti u korist fiqha određene škole u odnosu na neki drugi, ili isključivog držanja za jednog imama i zapostavljanje drugih.  Svaki bi izučavatelj to trebao posmatrati kao veliko blago, i tek bi se tada mogao upustiti u njegove velike dubine, otkriti njegove tajne, i koristiti njegova skrivena sredstva.

Tako radeći, izučavatelj bi trebao uporediti različite stavove i dokaze, bez fanatičkog prihvatanja jedne pozicije radi podrške određenom mišljenju, ili vječitog oponašanja jedne škole.  Zapravo, u jednom slučaju možemo prihvatiti mišljenje Abu Hanife, u drugom mišljenje Malika, u trećem Šafijino, Ahmedovo ili Dawudovo u drugima, i tako dalje.  U nekim slučajevima se čak možemo pozvati i na nesunnijske škole, kao što su Zajdijeva, Džaferova ili Ibadijeva, ako one nude potrebno rješenje.  Također možemo primijeniti i pristupe nekih zastarjelih škola, kao što su škole Al-Awzaija, At-Tawrija ili At-Tabarija.

Četvrto, nije nam samo dovoljno uporediti škole i mišljenja unutar islamskog fiqha i njegovih škola.  Prije bismo trebali uporediti fiqh islamskog šerijata kao cjeline, sa zapadnjačkim dobrim zakonima.  Cilj takve uporedbe je prikaz raspona originalnosti šerijata, čvrstine njegovih načela, neovisnosti o drugim zakonima, te suklada između idealizma i realizma, između božanskog i ljudskog.

Peto, povezivanje fiqha sa suvremenom stvarnosti u kojoj živi ummet i svijet.  Ovo je zato što je fiqh podignut da rješava probleme muslimanskih pojedinaca, muslimanskih obitelji, muslimanskog društva, muslimanske države i muslimanskog ummeta, i to kroz tolerantne zakone šerijata.  Tako on traga za lijekovima ili njegom bolesti muslimana unutar – a ne izvan – dragocjenosti ovog časnog šerijata.  On također odgovara na svako pitanje o vjeri i životu koje postavlja pojedinac ili društva.  Fiqh također predvodi civilizacijski marš ummeta, u svjetlu zakona časnoga šerijata.

Šesto, kao što je slučaj sa svim našim knjigama i izučavanjima, i u ovoj smo knjizi prihvatili pristup koji tvrdi da nas je Svemogući Allah uputio da u dawi, izobrazbi, ifta’u, istraživanju, reformiranju i renovaciji, prvenstveno izabiramo pristup umjerenosti i blagosti.

Među aspektima ovog pristupa fiqhu, shvatanju i idžtihadu, nalazi se i to svoju vjeru trebamo obnoviti iznutra i koristiti idžtihad koji je prihvatljiv našim životima i dobu, baš kao što su prethodni imami koristili idžtihad koji je bio prihvatljiv njihovim životima i dobu.  Trebamo koristiti izvore znanja iz kojih su oni izvodili svoje stavove, shvatiti dijelove tekstova unutar okvira sveukupnih zadataka, te nejasnim stvarnima pronaći put do onih jasnih, problematičnih do zaključenih, djelomičnih do sveopćih.

Usto, trebamo se čvrsto držati osnova i olakšavati stvari kada je riječ o sekundarnim pitanjima, pronaći sklad između fiksnosti šerijata i promjenjivosti ovog doba, te autentične tekstove povezati sa očiglednim zdravorazumom.

Također moramo izbjegavati naklonost starijim ili veličanje novijih misli; moramo se držati načela da nam se ciljevi ne mijenjaju, ali da su metode fleksibilne; moramo se okoristiti svime korisnim iz starijih stavova, ali isto tako je i sa novim, korisnim mišljenjima.

Trebamo tražiti nadahnuće u prošlom, trenutnom i današnjem, trebamo gledati u budućnost, kušati mudrost iz svake zdjele u kojoj nam dođe, te mjeriti uspjehe drugih spram vrijednosti koje mi imamo i tako prihvatiti što nam odgovara a odbaciti ono što nam ne koristi, i tako dalje.

Naslov: Džihadski fiqh

Autor: Dr. Jusuf al-Qaradawi

Izdavač: Wahba Bookshop

Godina: 2009.

Broj stranica: 1439

Izvor: onislam.net

Za www.islam-iman.com – Preveo: Abdurrahman Kadrić

www.islam-iman.com

Komentari

komentara