Zašto žene odlaze u redove ISIL-a

Manifest brigade Al-Khansaa o rodnim ulogama pruža jasnu alternativnu zapadnom feminizmu.

Piše: Rafia Zakaria

zene isilTri srednjoškolke iz istočnog Londona prošlog mjeseca su otišle u Tursku, a zatim prešle u Siriju kako bi se pridružile grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL). Vijesti su izazvale bijes medija i veliki broj pitanja. Zašto bi žene sa Zapada pobjegle i pridružile se barbarskoj militantnoj grupi? Kako ih možemo spriječiti da odu? Čime ih ISIL mami? Jesu li one potlačene muslimanke koje nisu dovoljno informisane ili radikalizovane ekstremistkinje koje se razmahuju svojim agresivnim oblikom osnaživanja?

Potraga za odgovorima okupila je mali broj samoprozvanih analitičara za terorizam koji skupljaju informacije, uglavnom iz tweetova i drugih komentara koje postavljaju pripadnice ISIL-a na društvenim mrežama. Potraga je također omogućila ženama kao što je Emma Barnett, urednica The Daily Telegrapha, da postanu dio igre kojom inače dominiraju muškarci.

“Prestanite sažalijevati britanske srednjoškolke koje su se pridružile ISIL-u”, napisala je ona 23. februara. “Ljudi insistiraju na tome da su ove djevojke žrtve – sažalijevajući ih, umjesto da izražavaju ljutnju i prezir kao što to rade kada se mladići sa Zapada pridruže ISIL-u.”

Frustracija Barnett predstavlja nedoumicu koju Zapad ima u vezi s muslimankama. Na jednom kraju se nalaze oslobođene zapadne žene koje predstavljaju modele potpune ispunjenosti za muslimanke koje su, navodno, nesretne, ponizne i izmučene. Na drugom kraju je brutalnost ISIL-a, koji je agresivan, destruktivan, barbarski i, što je najalarmantnije, okrutan prema ženama. Tako se barem priča. Misterija je zašto neke zapadne muslimanke staju na stranu ISIL-a, umjesto na stranu zapadnog feminizma.

Neuspjeh muškaraca

Procjenjuje se da se gotovo 550 žena iz zapadnih zemalja, najmanje stotinu iz Velike Britanije, odazvalo na poziv ISIL-a te da su otišle na područja koja su pod kontrolom grupe. Vijesti o muslimankama koje se odriču slobode na Zapadu kako bi se pridružile redovima ISIL-a u velikoj mjeri se suprotstavljaju stereotipnoj slici žena kao poniznih i potlačenih.

Quilliam podsjeća čitaoce da se ISIL ‘ne razlikuje od drugih džihadskih grupa’ i da ‘u osnovi mrzi žene’.

No, većina zapadnih studija se provodi pod utjecajem dvostrukih i kontradiktornih motiva: potrebe da se naglasi ISIL-ova zloba u pokušaju da se shvati zašto žene, koje imaju priliku da budu ravnopravne na Zapadu, biraju izolirani svijet ISIL-a. Ta brzopletost kojom se želi istaći barbarstvo grupe – a u kojoj zdrav razum pobjeđuje i često prethodi istraživanju – onemogućava zapadnim analitičarima da vide političku poziciju i privlačnost ISIL-a, posebno za zapadne muslimanke.

Za razliku od drugih grupa kao što su Al-Kaida i talibani, ISIL aktivno regrutuje žene i izdvaja sredstva kako bi im omogućio mjesto u pokretu. Istraživačka organizacija Quilliam Foundation, sa sjedištem u Londonu, prošlog mjeseca je objavila prijevod ISIL-ovog manifesta o ulozi žena koji je objavila ženska brigada Al-Khansaa.

U podužem predgovoru koji je objavljen uz prijevod Quilliam podsjeća čitaoce da se ISIL “ne razlikuje od drugih džihadskih grupa” i da “u osnovi mrzi žene te da je, prema njegovom tumačenju islama, uloga žene ‘božanski’ ograničena”.

Analiza organizacije Quilliam zanemaruje to što ISIL ističe ulogu lidera koju je žena imala u ranoj fazi širenja islama te poziva na nastavak te tradicije. Ustvari, u manifestu se kritikuju muškarci jer nisu uspjeli “podnijeti teret nametnut njihovom ummetu [zajednici], religiji ili ljudima”. Problem je, tvrdi se u predgovoru, “porast broja oslabljenih muškaraca”. Naglasak na slabljenju održava poziciju brigade u ISIL-u: ženski kontingent oformljen je zbog neuspjeha muslimanskih muškaraca.

Pitanje neuspjeha muškaraca da se suprotstave stranoj invaziji muslimanskih zemalja, zbog čega su se žene pridružile borbi, pojavljuje se u kontekstu rasprave o dopuštanju ženama da same napuste svoje domove. ISIL tvrdi da žena smije napustiti tradicionalnu ulogu kako bi se borila za džihad, “ukoliko neprijatelj napada njenu zemlju i ako muškarci nisu dovoljni da je zaštite, te ako imami izdaju fetvu za to”. I u ovom dijelu se vidi da brigada Al-Khansaa voli naglašavati neuspjeh muškaraca da stvori uvjete za muslimanke da se pridruže borbi.

Zapadni analitičari su također zanemarili mogućnost da se manifestom, u kojem se stalno poriče ravnopravnost spolova, možda cilja na žene koje smatraju da je borba za jednakost beskorisna i razočaravajuća. Te žene se možda pridružuju ISIL-u jer su u potpunosti odustale od jednakosti.

Naprimjer, nedavno obavljeni izvještaj Instituta za strateški dijalog koristi “podatke” koji se gotovo u potpunosti baziraju na društvenim mrežama – Twitter, Tumblr i Ask.fm i istražuje zašto borkinje odlaze na teritorije pod kontrolom ISIL-a i kakav je njihov život u samoproglašenom halifatu. Međutim, istraživanje se fokusira na vjerske razloge zbog kojih se žene pridružuju ISIL-u – razloge koje one dijele s ostalim borcima – i u potpunosti ignoriše ISIL-ov diskurs o feminizmu koji se zasniva na jednakosti.

Ta analiza uopće ne uzima u obzir činjenicu da ženski regruti u redovima ISIL-a možda vide spolnu segregaciju, koju su same izabrale kao rješenje za diskriminaciju, zlostavljanje i druge probleme s kojima se žene suočavaju.

I zaista, manifest brigade Al-Khansaa sadrži kritiku različitih feminističkih pitanja. Naprimjer, u manifestu se optužuje plastična hirurgija (i njena inherentna degradacija) koja dovodi žene da od hirurga “traže da im promijene nos, uši, bradu i nokte”, kao i neograničena profesionalna ambicija, zbog koje žene odlaze na “najudaljenije planine i najdublje doline” u potrazi za neostvarenom jednakošću, dok se nakuplja krivica zbog zanemarivanja uloge majke.

Feministički dijalog Al-Khansaa sa Zapadom također se bavi pitanjima majčinstva i porodiljskog odsustva. U njemu se propisuje da žena izvan kuće “ne bi trebala raditi više od tri dana sedmično” i da se moraju uzeti u obzir dužnosti kao što su “bolest djeteta i putovanje muža”, te da joj se trebaju dati “najmanje dvije godine porodiljskog odsustva”.

Stav ISIL-a o tom pitanju sličan je postfeminističkim brigama koje je izrazila Ruth Fowler u kolumni koju je napisala za Al Jazeeru. “Nove majke se tretiraju kao profitni centri za bolnice i opterećenja za poslodavce, a ne kao temelji zdravog društva”, napisala je ona o novim majkama u Sjedinjenim Američkim Državama. “Majkama se često daje samo nekoliko sedmica da se oporave od velike fizičke, emocionalne i finansijske promjene i vrate na posao, gdje se suočavaju s predrasudama jer su postale majke i snose posljedice ako tu ulogu donesu na radno mjesto.”

Spoj briga koje je izrazila Fowler i razmahivanje Al-Khansaa principima kao što je dvogodišnje plaćeno porodiljsko odsustvo i veliko vrednovanje onoga što žena radi u kući ne predstavlja slučajnost. To je klasični postfeministički odgovor na smanjenje kućnih i majčinskih obaveza u zapadnom društvu.

Alternativni muslimanski feminizam

Naravno, postoje i druge vrste feminizma dostupne muslimankama, koje su više usmjerene na jednakost, nisu nasilne i zaista rade na osnaživanju žena. U knjizi pod nazivom “Men in Charge?”, autorice Zibe Mir Hosseini, Zainah Anwar i Jana Rumminger pišu o svojim naporima da protumače islamske zakone, koristeći perspektivu koja je usmjerena na žene. Autorice opisuju pokušaje da transformišu zakonodavstvo Egipta i iznesu argumente za ravnopravnost spolova koji se zasnivaju na svetom Kur’anu i sunetu – islamskom načinu života koji se temelji na učenju i praksi poslanika Muhammeda.

Barnett je bila u pravu kada je rekla da niko ne bi trebao žaliti mlade muslimanke koje su se pridružile ISIL-u. One imaju subverzivan i okrutan cilj koji se ne suprotstavlja uništenju ili masovnom ubijanju nevinih.

Međutim, naporima autorica, koji se fokusiraju na solidarnost sa zapadnim feministkinjama, zapadni mediji nisu posvetili dovoljno pažnje ili su ih jednostavno zanemarili. Budući da je blizak Zapadu, njihov projekt se ne oslanja na civilizacijske suprotnosti kojima manipuliše ISIL, te nije u mogućnosti da osigura političku platformu protiv prekršaja Zapada kao što je smrtonosna američka invazija na Irak i krvoproliće u Afganistanu.

Takvi politički neuspjesi čine nezanimljivim muslimanski feminizam zasnovan na jednakosti u odnosu na ISIL-ovu užasnu propagandu protiv Zapada, čiji je cilj privući pažnju. Tako da istaknute muslimanske feministkinje, kao što su Anwar i Hosseini, i dalje izgledaju kao ponizne sestre zapadnog feminizma. U međuvremenu, obećanje ISIL-a da će se osvetiti zbog intervencija Zapada, oružja i pristupa ratištu kako bi nadoknadili nesposobnost muslimanskih muškaraca, može potaći želju muslimanki za moći.

Barnett je bila u pravu kada je rekla da niko ne bi trebao žaliti mlade muslimanke koje su se pridružile ISIL-u. One imaju subverzivan i okrutan cilj koji se ne suprotstavlja uništenju ili masovnom ubijanju nevinih. Međutim, ta premisa sažaljenja, koja je uobičajena i rasistička, pripisuje se muslimankama i predstavlja jedan od razloga zašto ISIL uspijeva privući muslimanke koje žive na Zapadu.

Čin pridruživanja ISIL-u može se vidjeti kako militantna pobuna protiv činjenice da Zapad gleda na muslimanke kao na slabije feministkinje.

To zauzvrat čini ISIL-ovu verziju rodnih odnosa – koja se temelji na segregaciji i separaciji, a ne na jednakosti i ravnopravnosti – originalnom, autentičnom, pa čak i osnažujućom u očima onih koji se pridružuju grupi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Komentari

komentara