Židov čijim su sebebom islam primili millioni ljudi

Prije nekih pola stoljeća, negdje u Francuskoj, u jednoj četvrti, živio je dedo, Turčin. Dedo se zvao Ibrahim, imao je 50 godina starosti, a od kada je došao u te godine, otvori je omanju prodavnicu mješovite robe. U toj ulici gdje je bio njegov dućan, u zgradi preko puta, živjela je židovska porodica koja je imala sina čije ime je bilo Džad.

Piše: Saudin Cokoja, prof.

islamDžad je bio živahan dječak a imao je samo sedam godina. Dječak Džad bi haman svaki dan dođi u dućan, kupi neke potrebštine a pri izlasku iz prodavnice, krišom bi uzmi čokoladicu. Radio je to Džad svakodnevno. Ustvari, možemo slobodno da kažemo da je mali Džad haman svaki dan krao po jednu čokoladicu, međutim, jednom je izašao iz prodavnice i nije uzeo čokoladicu, zaboravio. Ibrahim ga zovnu te mu reče da je zaboravio uzeti čokoladicu. Dječak se ukočio od straha, čitavo vrijeme je mislio da Ibrahim ne zna za njegove male avanture i krađe. Vratio se u prodavnicu pognute glave i tražio od Ibrahima oprosta. Ibrahim ga je pomilovao po glavi i rekao: “Sine, nisi ti ništa ukrao, nemoj sebe smatrati lopovom, od sada svaki dan uzmi po jednu čokoladicu kao što si to radio i prije.“ Dječak se nasmijao i zadovoljno otišao kući.

Prolazile su godine, Džad je odrastao a Ibrahim mu je postao najbolji prijatelj. Inače, kad bi god Džad, sad već mladić, imao problema, iskušenja, došao bi kod Ibrahima po savjet. Ibrahim bi ga saslušaj a onda bi sa ormara skini neku knjigu, dadni bi je Džadu da od prilike otvori stranicu. Kad bi otvori stranicu, Ibrahim bi te dvije stranice prouči i pročitaj a onda bi dadni Džadu savjet. Džad bi od njega otiđi nekako rasterećen i odmoran.
Prošlo je 17 godina, Džad je postao mladić od 24 godine a Ibrahim je napunio 67 godina, i dalje su bili nerazdvojni prijatelji, dobri ahbabi. Međutim, dedo Ibrahim je umro, ali prije smrti, sinovima je ostavio sanduk sa nekim stvarima.

A posebno im je naglasio da knjiga koja se nalazi unutra, daruju kao poklon zajedno sa tim paketom mladiću židovu, Džadu iz koje ga je uvijek savjetovao dedo Ibrahim. Džad je bio veoma potresen kad je čuo da je Ibrahim umro, bio je tužan jer je izgubio velikog prijatelja. Ibrahimovi sinovi su mu poslali paket koji mu je ostavio Ibrahim. Prošlo je određeno vrijeme, mladić je opet zapao u probleme. Nije se imao nikome izjadati, kao da nije nikome vjerovao, falio mu je Ibrahim. Sjetio se njegove knjige iz koje je uvijek crpio savjete. Otvorio je paket i izvado tu knjigu koju mu je Ibrahim ostavio. Otvorio ju je, ali je bila na arapskom, a on ne zna arapski. Otišao je kod prijatelja Tunižanina da mu prevede neke od stranica.

Kad mu je predao knjigu u ruke, on mu je rekao da se radi o Svetoj Knjizi kod muslimana, Kur’anu za koju muslimani vjeruju da je posljednja Božija Objava čovječanstvu. Džad je stajao samouvjeren, u glavi su mu se motali svi ti savjeti koje mu je za ovih 17 godina davao dedo Ibrahim. Pa ta Knjiga je lijek za srce, dušu i sve probleme. Samo je kratko upitao: “Kako se postaje musliman?“ Tunižanin mu reče: “Treba da vjeruješ srcem i jezikom potvrdiš da je samo jedan Bog Allah i da je Muhamed, a.s., posljednji Božiji poslanik.“

Džad je postao musliman, izabrao je ime Džadullah el-Kur’ani, iz poštovanja prema Kur’anu, odlučivši da čitav život provede u širenju islama te da Kur’an dođe do srca što više ljudi koji žive u mraku. Džadullah se posvetio učenju i izučavanju Kur’ana, učio je pred mnogim uglednim profesorima, upijao je islamsko znanje kao spužva vodu. Nije žalio vremena ni truda. Predavanja je držao po čitavoj Evropi i za nekoliko godina islam je preko njega primilo oko 6000 krščana i jevreja.

Bio je izuzetan, iskren a kako i ne bi, kad je imao izuzetnog učitelja, rahmetli dedu, starog trgovca koji je za sve probleme imao riješenje u Kur’anu.
Jednom dok je tražio neki ajet u Kur’anu koji mu je Ibrahim ostavio, ispao je iz Kur’ana jedan papirić. Bio je već požutio, čudno, toliko je prešao Kur’an a kao da ga prvi put vidi. Na tom papiru je bila nacrtana mala karta, ustvari karta afričkog kontinenta i ispod nje kur’anski ajet: “I pozivaj na put svoga Gospodara mudro i lijepim savjetom….“

Shvatio je Džadullah, da je ovo ustvari poruka Ibrahima upučena njemu. Odmah se spremio na put, napustio je udobnu Evropu i krenuo prema Africi. Počeo je aktivno da ljude poziva u islam u Etiopiji, Keniji, Ugandi, jug Sudana te ostalim okolnim državama. Preko njega večina pripadnika plemena Zulu je prihvatila islam i još nekoliko miliona Afrikanaca.

Umro je daija, iskreni musliman, Džadullah. U islamu je proveo punih 30 godina i tih 30 godina je proveo u pozivanju u islam a za tih 30 godina, njegovim sebebom islam su prihvatili milioni ljudi. Umro je 2003 godine pogođen od mnogih bolesti koje je dobio po Afriki. A njegova majka, ortodoksna židovka, primila je islam 2005 godine, dvije godine nakon smrti njenog sina. Nije mogla da odoli toj iskrenosti u koju je pozivao njen sin. Kad je prihvatila islam, imala je 70 godina.

Ali, između ostalog, jednom su ga pitali, zašto je primio islam, osim što mu je Kur’an otvorio srce i dušu, a on je odgovorio: “Dedo Ibrahim, za 17 godina našeg druženja, nikada mi nije rekao da sam nevjernik, židov niti mi je rekao da primim islam ili da je islam jedina prava vjera“! Dedo Ibrahim je DJELOM pokazivao šta je islam a savjetom pokazivao vrijednost Kur’ana.

www.islam-iman.com

Komentari

komentara